IVAN RABUZIN
U povodu dana općine Dubrava / Grafička mapa Dubrava – 18. 10. – 30. 10. 1985.
Ivan Rabuzin je sretan pastir u svojoj Arkadiji, bard idiličnih kantilena koje osluškuje dok hoda uz rubove šuma, gdje topla zemlja tjera klice – zelene prste koji se griju na suncu.. Opaža kako niče divlji zumbul, zelena mlječika, bijela i plava šumarica, zvončić, visibaba. On čuje kako proljetni vjetar, u granju još onelistale šume, nosi glazbu od stabla do stabla i kako bruje žice u granama: sviraju muziku svih vremena. Potom, vjetrovi počivaju u šumama.
DUBRAVA. Sama riječ zvuči u našemu jeziku zanosno, tajnovito, poetski. Ona čovjeka vabi, vuče, nudi mu nešto spokojno što mu treba, recimo kao hrana. Čovjek svagdje traži mir, ali se mit teško nalazi. Dubrava je mjesto gdje ima slavuja, ima mira, zelenoga mira i počinka za dušu. Uz Bednju i Ključke šume, gdje umoran može otpočinuti. Trajale su i traju naše dubrave, sa šumarcima i livadama, s ravnicama, i travom, te divne metafore, hrastici i mjesta: pod Zagrebačkom gorom i kraj Jadranskoga mora. Dubrava je poetična slika života.
ŠUME. Nazvali su francuski i talijanski kritičari Ivana Rabuzina, u ranim šezdesetim, Blaženikom od šuma, ali je to blaženstvo duljega vijeka. Umjetnik je šume zavolio već u najranijoj mladosti Znao je gdje će otkriti prvo cvijeće, gdje poslije kiše niču najljepši vrganji , na kojemu mjestu tražiti šumske jagode. Nazivi su njegovih slika Jutro u šumama, Šuma, Moždjenske šume, Prašuma, Velika šuma, ali na koliko je samo još drugih slika prostrt sag čudesne Rabuzinove flore, u kojoj vladaju zelene i plave šume – ptičja glazbala, gdje su stabla uronjena u zelenu vlagu. Gdje prebivaju šumski vjetrovi i gdje se krili glazba ogoljelih stabala.
KALNIČKI BREGOVI. Te je bregove gledao kao dijete, u te je bregove išao brati šumske plodine i pomalo se plašio dubine njihovih šuma, žudio da se spusti niz padinu, da izbije što prije opet na svjetlo. Onda bi se okrenuo i poželio šumski mir. Kalnički bregovi su i tužan spomen na njegovu mladost. Njihova su njedra krila rudnika uglja, u kojima su radili Rabuzinov otac i brat, dok je bosonog zagorski dječarac, u bojazni da ih pod zemljom ne zadesi zlo, priželjkivao da se sretno vrate doma. Kalnik kao planina, ako ga se gleda s određene razdaljine, stoji u velebnoj goleti vrha. U novijoj povijesti toga kraja, kalnički bregovi su dali zaklon borcima narodnooslobodilačkog rata, a šume im skrivale bolnice.
TISUĆU STABALA. Kao i čovječanstvo i stabla nadolaze još iz pradavnih vremena, od samog početka života u krajoliku, u prirodi. Pračovjeku su bila stabla pratiocima, zaklonom, svakodnevnom potrebom. Tisuće, tisuće stoljeća stabla i čovjek idu zajedno.
* * *
U sedamdesetim godinama Ivan Rabuzin zapisuje: Često sam bježao iz grada i vraćao se u svoj kraj. I danas ovdje stojim, gledam Moždjenske bregove koji su mi dali tako mnogo slika…
Stojim ovdje sam, pružam srce, pružam ruke svoje, pišem, crtam – za sebe, za moje slike.
S brijega gledam pejzaž. Vidim veliki vrt omeđen bregovima, šumama i rijekom. Razlivene livade leže u daljini. Leptir se igra, vrba blista, ptice lete, a sunce stvara boje. I slike ponovo dolaze.
Često se i ponovo vraćam istom pejzažu, jer uvijek nađem nešto novo. To je jesen, proljeće rano, ili oblaci rastrgani na nebu. Uvijek nešto ima čemu se treba vraćati, jer osjećanja slikara mogu preobraziti viđeni pejzaž.
Prilazim bliže oltaru mojega slikarstva. U rukama nosim tri bijela cvijeta i stavljam ih na staze bregova mojih. Hvala vam! Mnogo vam hvala što ste mi dali sve one slike na kojima ste prisutni. Neka Vam ovo cvijeće bude poklon. Neka mirisi bagrema ostanu s nama, a grude bijelih oblaka neka krune nebo vaše.
* * *
Ivan Rabuzin je i sretan bog na nebu svojih slika, Zeus u beskrajnim prostranstvima Olimpa gdje bliješti svjetlo, gdje se nastanjuju utopije veličanstvenih harmonija, kojih je lik u zrcalu pjesničke žudnje zadobio prilike reda, svijetla i zraka u plodnim poljima, u šumama i cvijeću visokom do sunca. Sve je vedro, čisto, blistavo, složeno u redove, vijence i čisla profinjene osjećajnosti i neke uzvišene muzikalnosti ružičastih sfera.
Dubrava, Šume, Kalnički bregovi i Tisuću stabala, to su četiri kratka glazbena stavka, zaleđene ružena ledenom oknu prozora koje su ga zanosile od najmanjih nogu, pretočene sada u grafike maga koji sklada čudo vječnoga raslinstva pod oblacima i suncem, istinski prožet ushitom pred licem prirode.
On je divno naivan, a njegov je svijet onakav, kakvim ga želi u svojoj filozofiji produktivne preuredbe po mjeri neiskvarena srca. Rabuzin zna da je zbilja drukčija od njegove umjetnosti, ali on ne opisuje, nego pripovijeda u himnama ljubavi. Nuđa nam oglede okoliša kakav bi uistinu mogao biti, a koji već jest, jer ga slikar zamišlja, osjeća i predočuje. Stoga u svojim djelima poručuje svima onima koji to još mogu čuti i vidjeti, da svijet valja izmijeniti, urediti i presaditi, da bude vrt pun svjetla, boja i sunca.
On sam, pak, je i sjajan vrtlar u tome presađenome dotjeranom i već konačno izmijenjenom svijetu samosvojne, međusobno povezane, postojane i prihvatljive umjetnosti najvišega reda, koja ga neprijeporno svrstava u ponajveće stvaraoce naivne umjetnosti svih vremena.
Josip Škunca
Grafička mapa Dubrava Ivana Rabuzina izrađena je u Zagrebu listopada 1985. godine, a sadrži četiri grafička lista otisnuta u 107 primjeraka u tehnici sitotiska na bijelom 200g papiru. Listovi su formata 350×500 mm, potpisani i numerirani arapskim brojkama od 1-70, rimskim brojkama od I-XXX: pet primjeraka obilježeno je autorskom oznakom EdA, a dva primjerka oznakama A i B. Trideset primjeraka, označenih rimskim brojkama, umjetnik je obojio akvarelom. Predgovor je mapi napisao Josip Škunca. Biografiju je sastavio Ivan Rabuzin. Mapu grafički oblikovao Božo Biškupić. Grafički listovi izrađeni su u atelijeru Binder, a tekst je otisnut u Sveučilišnoj nakladi Liber u Zagrebu. Izdavač je Narodno sveučilište Otokar Keršovani (Galerija Dubrava) Zagreb.
(iz knjige dojmova)
