ZLATNI KIST ´83 – GRUPA 69
Zlatni kist `83 – 22. 3. – 4. 4. 1984.
(naslovnica kataloga)
MILAN EMKA KNEŽEVIĆ
Tehnika = umjetnost
Gdje su granice likovnog amaterizma? U povodu laviranih crteža Milana Emke Kneževića Planine i vode iz 1983. koji su nastali na 1. jugoslavenskoj likovnoj koloniji Gadžin han 17 vodenica u kolovozu i u mjesecima poslije kolonije u Zagrebu, to nije samo retoričko pitanje. Radi se, naime, o ciklusu u kojem zapanjuje tehnička perfekcija i osmišljenost, a iz iskustva znamo da te odlike nisu tipične za amatere. Kao da je tim crtežima prethodio intenzivan studij u krugu profesionalca, ali nije tako. Knežević je sam došao do zadovoljavajućih omjera u emulziji industrijskih boja. Ulja razređivača i vode, eksperimentirajući poput kakva zanesenjaka, a u radu se služio kistom, spužvicom i drugim pomagalima.
Koliko je važna tehnika? Moglo bi se, dakako reći: kako kada, no u vrhunskim realizacijama, na kraju mudrovanja i očitovane prakse, kao da se tehnika i duh stvaralaštva stapaju u neku nevidljivu cjelinu po formuli: umjetnost = tehnika, odnosno tehnika = umjetnost. Takvo poistovjećivanje nužno pretpostavlja skladno poklapanje i mjeru koja podjednako potvrđuje obje strane formule, a ne samo jednu ili samo drugu stranu. U Kneževića se dogodilo upravo to. Mjera fiksirane emulzije, koja je čak i novum, istodobno je i mjera vizualnoga podatka, što će reći da je proces rada rezultirao u sebi opravdanom tehnikom. Način realizacije se poklapa sa sadržajem, s naravi vrtložnih tokova i brzaca, sa strukturom planinskih goleti, s prizorom sraza vode i kamena.
Koliko je na kraju, važna poruka? U ciklusu Milana Kneževića Planine i vode poruka je medij, a medij poruka. Zato govorimo o izuzetnosti domašaja ovoga samoukoga slikara entuzijasta.
Josip Škunca
Milan Emka Knežević rođen je 2. veljače 1925. godine u Pladištu kod Vršca. Završio je građansku školu 1941. godine. Bio je sudionik NOR-a od 1943. godine. Radni vijek proveo je u JNA kao viši inženjerski oficir. Nakon vojnog obrazovanja studirao je još i engleski i politologiju. Uz brojna odlikovanja dobio je i medalju UN-a za svjetski mir. Likovnim stvaralaštvom se bavi od 1950., a intenzivnije od 1977. godine, kad pristupa likovnome društvu Grupa, gdje obnaša razne funkcije. Trenutno je predsjednik. Izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi. Dobitnik je nekoliko priznanja i nagrada.
Samostalne izložbe:
1987. Crikvenica, Hotel Crikvenica
1979. Zagreb, Knjižnica Gornji grad
1980. Zagreb, Grafički zavod Hrvatske
1984. Zagreb, Galerija Dubrava (s Vanjom Kavurić i Antom Stašićem)
Skupne izložbe:
Od 1977. sudjeluje na radničkim likovnim susretima na Slavonskom Brodu, Bjelovaru, Pazinu i na Plitvičkim jezerima.
Na izložbama Karavane prijateljstva, Zagreb – Beograd.
Na majskim susretima u Beogradu.
Na susretima Maetalaca SRH i SFRJ u Varaždinu, Karlovcu, Titovoj Mitrovici, Ljubljani i Titogradu.
Na Svjetskoj izložbi primijenjene umjetnosti na Minhenskome sajmu ´81.
Na Humanitarnoj izložbi Bologna ´81.
Na spomen-izložbama u Varaždiinu i Pazinu.
Na izložbama za naše radnike u Wetzikonu, Amriswilu i Churu ´83 i drugo.
Priznanja i nagrade:
1979. Zagreb, Plaketa Kluba samoupravljača
1981. Bollogna, Medalja grada Bologne
1982. Bologna, Medalja slobode Bologne
1982. Zagreb, Plaketa grada Zagreba
1982. Zagreb, Zlatna plaketa s likom druga Tita
1983. Pazin, Plaketa grada Pazina (za slikarstvo)
1983. I. nagrada za slikarstvo na 1. jugoslovenskoj likovnoj koloniji Gadžin Han
Katalog:
1. 10. Iz ciklusa Planine i vode, 1983., lavirani crteži, formati: 45×35 cm, 35×35 cm, 42×20, 25×35 cm i 30×18 cm
VANJA KARULJIĆ
Daleki osjećaj nadrealizma
Ima u pastelima Vanje Kuljerić neke prirodne sceničnosti s efektima nevidljivih reflektora koja očima nudi seriju ženskih torza bez uvida u nastavak prizora, a skriven u tami ostaje i početak pretpostavljenog scenskoga događanja. Sekvenca iz slike modernoga baleta? Studij torza? Izranjanje iz mrkline neosvijetljene scene, ili protok nagovještajnih senzacija? Možda inscenacija za fenomene iz podsvijesti? Tome dojmu pridonosi i naknadno dizajniranje u opremi pastela, ono nastojanje na kromatički relevantnim dodacima paspartua koje skupa s korpusom sugerira daleki prisjećaj na nadrealizam.
Ova školovana pijanistica koja umijeće pastela otkriva postupno u pokušajima i pogreškama nije, naravno, usmjerena na manifestno objavljivanje sirealizma, kao što se ni za Kneževića ne može tvrditi da pripada Novome realizmu u time smislu, nego da mu je samo srodan. Budući da dolazi iz redova amatera i kao takav – bez prepisivanja, dakako, jer to se onda ne uvažava – spontano traži izraz za prepoznati poziv. Hoću reći da je u Vanje poprište likovnoga zbivanja utemeljeno u istoj sferi kao i kod Kneževića, dakle u izboru što ga diktira urođeni senzibilitet, a ne likovna špekulacija. Samo je, eto, narav drugačija, a onda i rezultati, odnosno granice zaustavljanja u ozračju ovakve ili onakve poetike.
Manje je Vanja Kuljerić bliska perfekciji, ali joj se ne može odreći određena prijemljivost atmosfere koja dolazi iz dubine njezina poetskog bića. Pitanje je samo vremena i sustavnijeg rada da se ta već odnjegovana osjećajnost snažnije pokaže na polju slikarstva. U njenu darovitost se ne smije sumnjati. Nije slučajno da se i ona našla među laureatima, interno nagrađenih Zlatnim kistom za minulu godinu.
Josip Škunca
Vanja Kuljerić rođena je 12. travnja 1945. godine u Tivtu. Srednju muzičku školu završila je u Puli 1964., a na Muzičkoj akademiji u zagrebu diplomirala je klavir 1970. godine. Između 1973. i 1978. godine radila je na školi, sada djeluje kao slobodni umjetnik muzičar. Sustavno slika od dolaska u likovno društvo Grupa 69, 1981. godine. Ovo joj je prva samostalna izložba, dok je već izlagala nekoliko puta na skupnim manifestacijama. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja.
Samostalne izložbe:
1984. Zagreb, Galerija Dubrava (s Milanom Emkom Kneževićem i Antonom Stašićem)
Skupne izložbe:
Sudjeluje 1982. i 1983. na radničkim likovnim susretima u Varaždinu i na Pltivičkim jezerima.
Na godišnjim izložbama Grupe 69 i prigodnim izložbama u Povodu dana žena.
Na Humanitarnoj izložbi u Bologni 1981. godine.
Na izložbama Grupe 69 u Virovitici, Daruvaru, Nišu, Karlovcu i Osijeku.
Priznanja i nagrade:
1981. Bologna, Medalja grada Bologne
1984. Zagreb, Likovno društvo Grupa 69, Zlatni kist ´83 (za slikarstvo)
Katalog:
1. Korpus 1, 1981. pastel, 24×24 cm
2. Korpus 2, 1981. pastel, 23×23 cm
3. Korpus 3, 1981. pastel, 23×21 cm
4. Korpus 4, 1981. pastel, 28×20 cm
5. Korpus 5, 1981. pastel, 25×40 cm
6. Korpus 6, 1981. pastel, 35×35 cm
7. Korpus 7, 1981. pastel, 25×25 cm
ANTON STAŠIĆ
Ljepota naučne fantastike
Već i letimičan pogled na ulja Antona Stašića jasno govori o izdvojenosti ovoga umirovljenika u Grupi 69, koja danas broji više od 500 članova, pa je po prirodi stvari konkurencija prilično jaka. On je, nedvojbeno, originalan ali i izrazito misaon. U njegovu slikarstvu, koje od svih troje na izložbi u Galeriji Dubrava posjeduje najduži kontinuitet, tamo još od pedesetih godina kad je profesionalno radio na poslovima primijenjene umjetnosti, niču složene vizije mikro i makro svijeta. Nije ih lako razložiti na prvotno i sekundarno, na glavno i sporedno, na slikarstvo i narativno. Sve je, naime, složeno u jedinstveni prizor vizionara naučne fantastike, ali ne i bez pokrića u vizualnoj zbilji neposrednoga okoliša.
U tome i jest vrijednost rada Antona Stašića. Kugla na slici može biti svemirska letjelica, ali i kap rose osvijetljen spektrom komplementarnih boja, s bazom u plavoj, ključnoj boji Stašićevih slika. Kristalične zrake mogu potjecati iz prirode minerala, ali one ne mogu biti i vegetabilne okamine, ili pak laserske zrake neidentificiranih svemirskih tijela. Eto slikarski izvorne metafore koja spaja organsko i mehaničko, floru i neorgansku prirodu, prostranstva i mikroskopske svjetove u univerzum pune slikarske ideje, gdje se tajne molekularnoga života projiciraju u beskraj, da bi uzgredice objavile ljepotu i tjeskobu svijeta. Ako se išta može prigovoriti Stašićevim uljima, onda je to određena shematičnost prosedea, ali zato obilno nadoknađena valerima očitovanja slike.
Slike Antona Stašića stoje kao još jedna iznenađujuća praksa amaterskoga slikarstva, koje smo često skloni potcjeniti unaprijed, bez poznavanja stvari. Zar njegova podvarijanta neokonstruktivizma lučnih rubova, rečeno uvjetno, ne opovrgava naše predrasude kao i radovi njemu priduženih izlagača!?
Josip Škunca
Antun Stašić rođen je 1. kolovoza 1921. godine u Garici na otoku Krku. Završio je Gimnaziju u zagrebu 1941. godine, kad upisuje studij arhitekture. Odslušao je četiri semestra, a 1977./48. studira scenografiju u Pragu (barandovski ateljei). Apsolvirao je Pedagošku akademiju 1955. godine. Radio je u Jadran-filmu, bavio se grafičkim dizajnom, vodio fotostudio i sitotisak na Zagrebačkom velesajmu i djelovao kao crtač na Institutu za sigurnost. Izlagao je na nekoliko skupnih izložbi. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja.
Samostalne izložbe:
1984. Zagreb, Galerija Dubrava (s Milanom Emkom Kneževićem i Vanjom Kuljerić)
Skupne izložbe:
Od 1975. sudjeluje na radničkim likovnim susretima na Rijeci, Bjelovaru, Pazinu i na Plitvičkim jezerima.
Na izložbama Karavane prijateljstva, Zagreb – Beograd.
Na majskim susretima u Beogradu.
Na Humanitarnoj izložbi Bologna ´81.
Na spomen-izložbama u Varaždinu i Pazinu.Na godišnjim izložbama Grupe 69.
Na gostujućim izložbama Grupe 69 izvan Zagreb.
Katalog:
1. Malaksala krila, 1968., ulje/platno, 76×91 cm
2. Prepozicija, 1976., ulje/platno, 91×76 cm
3. Izazvano Kidanje, 1981., ulje/platno, 31×31 cm
4. Sferični oblik, 1981., ulje/platno, 31×31 cm
5. Sanjarska slika, 1981., ulje/platno, 71×56 cm
6. Razmjena odnosa, 1982., ulje/platno, 71×71 cm
7. Dodirnost, 1982., ulje/platno, 71×71 cm
Stručni žiri Grupe 69 za dodjelu Zlatnog kista´83:
Franjo Mrzljak, Ante Schramadri i Miroslav Šutej
(iz knjige dojmova)
