HRVATSKO LIKOVNO DRUŠTVO
4. 9. – 15. 9. 2006.
Josip Fijucek
VIZUALNE SENZACIJE
– Kuća je prekrasna – rekla je uzbuđeno.
– Derutna i stara – rekao je procjenjujući oronulu fasadu.
– A vrt? Pogledaj samo te boje! Zar nije prekrasan?
– Potpuno zapušten. Treba posjeći sva ta suha stabla!
Gledali su isto – a vidjeli različito.
Vrativši se kući, ona je još pod dojmom vizualnih senzacija mediteranskog kolorita naslikala kuću, i vrt, i djelić mora što se nazirao iza krošnji čempresa.
On je u kompjutor unio podatke o aproksimativnim troškovima nužnih popravaka i uređenja vrta, te ih usporedio s eventualnom cijenom koja se na tržištu može dobiti za tako renovirani objekt. Bio je vrlo uspješan ekonomist.
I tako: gledali su isto – a doživjeli različito pa se razlikovala i njihova interpretacija viđenog.
Dok gledamo, vidimo li doista realni svijet koji nas okružuje, ili svaku vizualnu senzaciju (dojam, utisak, osjet) propuštamo kroz prizmu osobnog iskustva, stečenog školovanjem, praksom, zanimanjem, osobnim opredjeljenjem, pamteći i interpretirajući viđenog na osnovi navedenih elemenata.
Shvatiti, „što i kako umjetnik vidi i osjeća“ i „kako i na koji način to interpretira“, polovica je uspjeha u razumijevanju njegovog djela.
A kakve nam to interpretacije svojih vizualnih senzacija nude autori Hrvatskog likovnog društva na ovoj izložbi?
Svojim profinjenim, preciznim crtežom zabilježio je Franjo Kovačić „Ugođaj ljeta“ na Medveščaku.
Plijeni akvarelistička prozračnost „Gradova, crkava“ Rubine Abramović, na kojima su tek ovlaš naznačene konture. Višnja Jakšić se sve više iskazuje kao izvrstan akvarelist, što je, uz korektno slikanu „Zimu“, posebno vidljivo na atraktivnoj kompoziciji „Baškarina“ na kojoj je istovremeno postignuta i akvarelistička „lepršavost“ i „voluminoznost“ životinjskog tijela.
Snježana Filipčić promatra igru svijetla na nebu u akvarelu „Pred neveru“, no pravi koloristički „boom“ doživljavamo na njenim uljima u grubim namazima špahtlom. „Nemir“ je sukob crvenog i crnog, ali „ekstatičnost“ crvenila doživljavamo u rotaciji koja nas naprosto „uvlači“ u „Vrtlog misli“.
Marijan Tišljar-Matiš, nakon uspjelih izleta po Velebitu, vraća se svom podmorskom svijetu, nudeći u tehnici tempere „Podvodne vizure“. „Lomeći“ i preslagujući bračku arhitekturu, Ilja Ećim donosi svojim suhim temperama novo viđenje „Supetra“, a Ljiljanka Stejskal traga za „Ishodištem kruga“.
Akrili i ulja neosporno su najzastupljenije tehnike i na ovoj izložbi.
Darko Domišljanović je pejzaž „Čez potok“ sav obojio u ljubičasto, a Ana Pajan se koloristički razigrala u „Agavi“, da bi u „Slapu“ do maksimuma rasvijetlila paletu.
Josip Fijucek svoj prepoznatljivi „Opus gradovi“ slika izrazito tamnim tonovima, a „avetinjska“ zdanja s vertikalama nekih „bogomolja“ okružena su vodom bez kretanja, sugerirajući neko vrijeme „koje je stalo“.
Tajana Blažić priča o kolorističkoj raskoši „Bijelih irisa“, a Marija Hohoš-Novaković o otpornosti neuništive masline u „Neveri“.
Vera Huber u „Dva drveta“ svodi viđenje pejzaža na čiste geometrijske oblike, a svoje vizualne senzacije u čistu apstrakciju pretvaraju Ines Fabijanić („Toplo ljeto“) i Željko Horvat („Anđeli i ljudi“).
U maniri realizma Zdenka Kobašlić slika „Starog lončara“, dok se Marija Zvonar-Pađen služi blagom stilizacijom klasične mrtve prirode – „Kamen, vino i gitara“.
Antonija Cesarec pronalazi otmjenu ljepotu u pokretu u „Paunovom plesu“, a neobuzdanu razigranost u „Krijesnicama“.
„Jedra“, (inače često do banalnosti eksploatirani motiv), dobivaju u interpretaciji Branke Kopeti jednu sasvim novu dimenziju. Ona su istovremeno i nemir, i želja za putovanjem, ali i nada u sretan povratak.
Juraj Jonke taj „urbani, naivni nadrealist“, svaki put nas iznenadi svježinom i duhovitošću. Njegove „Rajčice“ cure (poput Dalijevih satova), a „Banana“ gori kao cigareta. Pri tome valja naglasiti da je autor izraziti kolorist, vrlo dobar crtač, s istančanim osjećajem za kompoziciju.
U vrlo zahtjevnoj tehnici pirografije Željko Strelec s puno ljubavi slika ruralnu arhitekturu „Staroga sela“, podsjećajući nas na vrijednost baštine koju često tako bešćutno devastiramo.
Zdravko Vuković sa „Vizualnim diktatom“ opredijelio za „vizualizaciju poezije“. Pitanje je samo, što je u ovom slučaju primarno – poetsko ili vizualno.
Svojim radovima javljaju se i dva skulptora.
„Mane“ Slavka Blažička mala je brončana plastika, čistih zatvorenih volumena.
Zvonimir Gotal u maniri naive oblikuju u terakoti svoje žanr kompozicije: „Zagrljaj“, „Majka i dijete“, „Djevojka s knjigom“.
U kojoj mjeri ćete prepoznati izvorišta vizualnih senzacija u izloženim djelima autora ovisit će dijelom o vašem senzibilitetu i osobnoj opredijeljenosti.
Ali pokušajte se, bar za trenutak, postaviti u njihov položaj i zamisliti, što bi od viđenog ostalo u vašoj svijesti kao izazov za stvaralački čin.
Milan Ilić, prof.
Josip Fijucek
Izlagači:
Rubina Abramović, Slavko Blažičko, Tajana Blažić, Antonija Cesarec, Darko Domišljanović, Ilja Ećim, Ines Fabijanić, Josip Fijucek, Snježana Filipčić, Zvonimir Gotal, Marija Hohoš-Novaković, Željko Horvat, Vera Huber, Višnja Jakšić, Juraj Jonke, Zdenka Kobašlić, Branka Kopeti, Franjo Kovačević, Ana Pajan, Ljiljanka Stejskal, Željko Strelec, Marijan Tišljar-Matiš, Zdravko Vuković, Marija Zvonar-Pađen
Gosti izložbe:
Andreja Krušelj i Vlado Tuđa
Odabir radova:
Milan ilić
(iz knjige dojmova)
