KREŠIMIR TADIJA KAPULICA, DORICA MATJAN I SVEBOR VIDMAR
13. 3. – 30. 3. 2000.
(naslovnica kataloga)
KREŠIMIR T. KAPULICA
Nakon što nas je prošle godine najprije pozvao na set ili dva «Ping-ponga u centru grada» (naziv njegova rada kojeg smo mogli vidjeti na velikoj skupnoj izložbi «Igre» u povodu 2. SVI), a zatim i da mu se pridružimo u podmorničkoj avanturi usred Preradovićeve (gdje je u prosincu 1999. u prostorijama Art Net Cluba izlagao djela iz ciklusa «Podmornica»), ovom nam je prilikom Krešimir T. Kapulica, inače novopečeni vlasnik mobitela, odlučio predložiti još neobavezaniju mogućnost audio-vizualne komunikacije. Novu je inačice zasnovao na likovnom jeziku koji je svoji vibrirajućim, sinestičkim teksturama istodobno usmjeren prema gledateljevim receptorima slike i zvuka. To je djelovanje upotpunio ritmiziranim opetovanjem nizova malih mobitela, tih «slatkih» križanaca između tamagoocia i telefona, koji svojom sveprusutnošću uspostavljaju vezu između autorova – imaginarnog i našeg – stvarnog svijeta. No, kako bismo bolje razumjeli mjesto najnovijeg ciklusa unutar Krešimirovog opusa, potrebno se vratiti nekoliko godina u nazad kada je ovaj mladi autor u svom stvaralačkom procesu započeo eksperimentirati s apliciranjem tjestenine, kutija od jaja i sličnih, jednako utilitarnih predmeta iz svakidašnjega života. Tom je likovnom alegoriziranju težnje za komunikacijom s dosta najširim masama «konzumenata», u ciklusu «Jen, dva, tri – mobitele imaju svi» pridodao još dvije bitne sastavnice: mladenaštvo koje se manifestira u formi ludičnosti, te zanatsku dorađenost, koja naglasak stavlja na konkretne likovne vrednote samoga djela. Uspješnom fuzijom tih osnovnih skupina elemenata autor se obratio publici neposrednije nego ikad prije, u čemu je posebnu ulogu odigrala i s(p)retno odabrana tematika radova.
Osim što promatraču dopuštaju raznolike analize svojih sastavnica, ili tek neobavezno i ležerno razgledavanje, Krešimirovi mu radovi aluzivno, ali i nedvosmisleno postavljaju jedno doista suštinsko pitanje: želi li svoju perspektivu promijeniti kupnjom Ericsonove «igračke» koju reklamira dotični slogan ili pak anti-trendovskom nabavkom kvalitetnog likovnog djela?
Ante Vranković
Krešimir Tadija Kapulica rođen je 1972. godine u Zagrebu. Godine 1992. završio je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjer slikarstvo. Godine 1998. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Ante Kuduza, grafički odjel. Iste godine surađuje surađuje sa alternativnom kazališnom grupom VIDAR kao scenograf i glumac. Od 1997. sudjeluje na likovnim kolonijama Motovun, Nečujam i Šolta. Godine 1999. s Doricom Matjan organizira izložbu IGR, povodom II SVI u Zagrebu. Član je udruge za kulturu i umjetnost EKSCENTAR. Izlagao je na više izložbi u zemlji i inozemstvu.
DORICA MATJAN
Već je odavno postalo jasno kako su avangardna stremljenja dvadesetog stoljeća koja se ogledaju u stalnom dotoku novih –izama, postala jednako toliko retrogradna kao i klasicističklo-akademistički uzusi koje je ista ta avangarda težila dokinuti. Takovo je sterilno ozračje nepatvorenim kreativcima ostavilo samo jednu mogućnost opstanka: stapanje vlastite osobnosti s dosljednom nekonformističnošću, a nasuprot svim «čarima» trenutno aktualnih mainstreemova i –izama.
Dorica Matjan jedan je od rijetkih suvremenih mladih stvaralaca koji su se uspjeli približiti tom imperativu, što na domaćoj likovnoj sceni na kojoj se nerijetko drži samo do «umreženosti» i «aktualnosti» (postavlja se pitanje što ta dva pojma zapravo znače u ozračju letargije i tromosti koje vlada većinom naših galerija i ateliera) doista predstavlja hvale vrijedno postignuće. Niz kolaža kojima nam se autorica predstavila na ovoj izložbi nastao je razvojem kreativnih propitivanja što ih je ona u medijima ulja i gvaša započela pred kraj studija na ALU. Iako se još tada samo u početnoj fazi držala formalnog predloška razvijajući na njemu potpuno osobna slikarska viđenja, u najnovijem su joj ciklusu dokidanje takvog polazišta te promjene tehnike i rad na malim formatima omogućili prodiranje u samu srž vlastite likovnosti.
Dok promatramo ove radove pred očima na m se gotovo istodobno otkrivaju dva «sloja». Prvi se – gramatički temelji na kompozicijskoj strukturi i kromatskim frenkvencijama listića kolaža, dok u drugom – psihološkom svaki likovni element poprima sasvim određenu vrijednost doživljajnoga simbola. Tako ovi kolaži dobivaju dimenziju sugestivnog slikarskog koda vlastite osobnosti, a njihovo nizanje jednog pored drugog postaje svojevrsni likovni dnevnik, koji nam intenzitetom ekspresije iz stranice u stranicu uvijek iznova privlači pozornost svih osjetila.
Ante Vranković
Dorica Matjan rođena je 1973. godine u Zagrebu. Godine 1992. završio je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, slikarski odjel. Godine 1997. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Vasilija Josipa Jordana, slikarski odjel. Član je HDLU-a. Bavila se pedagoškim radom, ilustriranjem i organizacijom izložbi (Generacija 1992, Galerija Dubrava; IGRE, 2. SVI, HVU, Petar Zrinski, Zagreb, zajedno s Krešimirom T. Kapulicom). Godine 1999. sudjelovala je na likovnoj koloniji Nečujam i Šolta. Izlagala je na više izložbi u zemlji i inozemstvu.
SVEBOR VIDMAR
Na tragu svojih ranijih ciklusa – Face off u kojem crtežom razrađuje vlastiti lik i serije Blokovi u kojoj varira prividno identične kompozicije različitim načinom crtanja i slikanja te stvara neograničeni broj kombinacija unutar jedne cjeline – autor ide dalje u istraživanje. Marljivo i strpljivo, te za njega uobičajeno precizno, ispituje i istražuje nove mogućnosti slike. U tom je istraživanju došao do Perforiranog crteža. Gradeći disciplinirano svoje Blokove i stvarajući čvrstu, ali razigranu strukturu crteža mogla se naslutiti potreba za iskorakom iz okvira i potreba za slobodom, za prostorom. Ona se mogla dogoditi u dva smjera; u prvom jednostavno se preliti preko rubova papira ne poštujući zadanost formata i ravnu crtu kao odrednicu, stvarajući slobodnije organske strukture bez ograničenja polja blokova, ali još uvijek ostajući pri plošnom dvodimenzionalnom, ne zadirući u prostor iza samo slike. Drugi smjer bio je krenuti u prostor ne narušavajući pritom strogost i preciznost crteža. To je s jedne strane mogao biti reljef, za što je polazna točka bio ponegdje pastozni, debeli namaz boje koji je stvorio brazde odnosno reljefne strukture na crtežu ili pak Perforirani crtež. Svebor Vidmar je krenuo u ovom drugom smjeru, a na tragu Fontaninog spacijalizma, gdje nastoji ući u prostor i istražiti što se događa i vidi iza crteža, zaći u dubinu, zaviriti iza kulisa, probiti se u unutrašnjost. Ulaženjem u prostor, koji je ostvaren malim okruglim otvorima (pixelima) nastalim bođenjem igle, rasvijetlila se misterija zatvorenosti i skučenosti plana slike. Sitne točkice poredane jedna do druge u ravnoj liniji, a ponegdje i u cijelom geometrijskom liku stvaraju harmoničnu kompoziciju. Ritmičkim nizanjem točkica ostvarena je težnja redu i skladu kao i nenametljivo zavirivanje u drugu stranu prostora, u intimu crteža.
Time je dobiven čitav niz popratnih efekata koji dinamiziraju i variraju crtež. Točkice tako stvaraju zanimljivu teksturu koja djeluje op-artistički, a kontrastiranje plohe crnim i bijelim pojačava i svjetlosni kontrast koji stvara nebrojene sjene sivkastih tonova. Intenzivno osvijetljeni dijelovi i oni u sjeni ovise o našem kretanju i svaki put stvaraju nove vizure. Postavljeni u prostoru tako da su vidljivi s obje strane ovi Perforirani crteži odražavaju i događanja izvan njih samih – kretanje promatrača i njihov odraz te ogledavanje vanjskog prostora. Kroz točkice se kao kroz kakav transparentni zid ocrtava cijela okolina (ljudi, arhitektura, priroda) i stvara svoj vlastiti crtež, dinamičan i uvijek drugačiji. Perforirani crtež fragmentira svijet tako da figurativni prenosi u apstraktni. Igrom plohe, strukture i prostora i sam autor tvrdi da je u svom istraživanju napokon došao do savršenog crteža.
Ksenija Baronica
Svebor Vidmar rođen je 1973. godine u Zagrebu. Godine 1992. završio je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, u klasi profesor Duška Maleševića, slikarski odjel. Godine 1997. dobitnik je stipendije «Kulturzentrum BINZ 39», Scuol, Švicarska. Godine 1999. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Miroslava Šuteja, nastavnički odjel, slikarski smjer. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
(iz knjige dojmova)
