VINKO ŠEBREK
Ocean more – 7. 12. – 30. 12. 2015.
OCEAN MORE
Prije punih sedamnaest godina, pišući tekst za Vinkovu izložbu nakon zajedničkog putovanja po Izraelu, apostrofirao sam činjenicu kako je cijelo vrijeme bio gotovo slijepljen sa svojim fotoaparatima. Prisjećam se također kako ih je gotovo nevjerojatnom upornošću usmjeravao u sve kroz što smo prolazilli, neumorno škljocajući u predmete i prostor svoje znatiželje. Izgleda da ga ta obuzetost nije napuštala ni kada se otputio na putovanje brodom Sredozemljem i Atlantskim oceanom, kojim je kružio lukama Italije, Španjolske, Francuske i Maroka, te napokon kad se otisnuo sve do sjevernih obala Škotske, kao i čestim boravcima na obali i otocima Jadranskog mora. Naslovivši svoj novi panoptikum fotografija prema čuvenom romanu suvremenog talijanskog pisca, Alessandra Baricca Ocean more, kao da je tim naslovom želio uokviriti, ne samo tematsku, već i senzibilnu dimenziju svojih fotografija. Jer taj roman, začinjen ljubavnim i smrtnim događanjima, uzima more kao arhetip svih vrijednosti koje nosi život. More liječi i razara, sve njegove bonace, oluje, vjetrovi i divlji valovi, prozirna bistrina i zastrašujuća tamna dubina, samo su slika mijena našeg realnog trajanja. U razgovorima s Vinkom zaključio sam kako ga u fotografskoj umjetnosti, onoj kojoj je do kraja predan, privlače upravo zatečeni realni sadržaji. No oni mu nikad nisu dovoljni u svojoj dokumentarnosti, već nastoji iz njih izvući i skrivene metaforične vrijednosti. Nazvao sam to optičkom naracijom kojom želi svjedočiti nekom skrivenom zanimljivošću ispod onog što nam njegov objektiv otkriva. Dodajući ili izdvajajući alegorijske i simboličke detalje foto-dokazu neposrednog događaja, on ih upotpunjuje emocionalnom i etičkom težinom. To znači da svijet kojeg nema u trenutku bilježenja, najednom se stvori unutar fotografije, ili kako bi to Susan Sontag naglasila u svojem sjajnom eseju na identičnu temu „sve su fotografije memento mori jer sudjeluju u nečijoj smrtnosti, ranjivosti i promjenjivosti“.
No kad smo već kod posuđenog naslova Bariccovog romana, toj metafizičko-lirskoj studiji koja se bavi morem, onda bi razmišljanja i stavovi nekih njegovih protagonista mogli poslužiti kao estetski postament onoga što je Vinka Šebreka nosilo na njegovim putovanjima. Nije to samo svjetlost, prostor i atmosfera, onaj plain-airistički ugođaj koji zatičemo na platnima njegovih omiljenih slikara, poput Williama Turnera, Johna Constablea, Claudea Moneta, Eduarda Maneta, ili ruskih pejzažista i maritimnih slikara, Ivana Konstantinoviča Ajvazovskog i Konstantina Korovina, to je u dubljem narativnom značenju ono čime su opsjednuti Bariccovi junaci, slikar Plasson i znanstvenik Bartleboom. Obojica zaneseni morem u nastojanju da proniknu u njegov smisao, gdje ta tajanstvena vodena masa prestaje, a počinje kopno i dokle uopće sežu oči mora…
Kao da je i Vinko u leće svojih fotoaparata pokušao ugraditi te morske oči, ne bi li proniknuo u njegov misterij, nalik čežnji slikara Plassona da morskom vodom naslika ocean. Pokušat će to nizom svojih triptiha Kanarskih otoka, Tenerifea i Las Palmasa, gdje se crvenilo zemlje u gotovo fovističkom koloritu spaja s morem, čiji zapjenjeni vrhovi valova zapljuskuju prijeteće, nazubljene stijene, ili se razlijevaju i gube u nepreglednom pijesku pustih plaža sa zatečenim, rijetkim ljudskim figurama. Njegove fotografije pod nazivom alegorije oceana, djeluju poput vizualne stilske vježbe na zadanu temu, na kojima uzburkana, mirna ili titrava površina dobiva naknadnim digitalnim postupcima na negativu ili pozitivu, gotovo neke elemente nadrealnog. Stvaran kolorit morske površine isijava posebnim sjajem, upravo zbog činjenice u kojoj je iz realnog sadržaja preseljen u zadani umjetnički kontekst. Ansel Adams, veliki američki majstor crno-bijele pejzažne fotografije, čija vizualna i tematska fokusiranost dosta korespondira sa Šebrekovim pejzažnim radovima, jednom je ustvrdio da „fotografija nikad nije slučajnost, već je koncept“.
Možda je je tu Adamsovu tvrdnju najprigodnije vezati za seriju fotografija u kojima Šebrek s maritimnih matrica seli u prostor piramida u Gizi, surovost kamenih brijegova na Tenerifima, ili opori, vjetrom i kišom išiban krajolik Škotske i Hibrida. Nasmijano lice Arapkinja, deve i jahača, čovjeka čiji rašireni dlan u prvom planu kao da želi grotesknom krhkošću tjelesnih bića naglasiti arhetipsku vrijednost povijesti u kamenim monumentima. Žućkasti ton vrhova piramida položenih na podlogu pustinje pretočit će se u plavkaste vrhove brda i kamene stošce što vire iz zemlje poput gigantskih gljiva, da bi se taj izlet po kamenju smirio u glatkoj podlozi rive u plavkastom sfumato ugođaju. Prizivam u sjećanje divne stihove A. B. Šimića, posvećene jednom brijegu kao poetsku konkluziju tog kamenog niza:
„Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek. Ja nikad neću znati gdje se sastaje naš različiti smisao.“
Na tom krstarenju morskom i oceanskom vodom, objektivi Vinkovih kamera izdvajat će dijelove broda, oplate, čamaca za spašavanje i dokova pretrpanih kontejnerima, kao hladnog, bijelog paspartua impresionističkom ugođaju stvarnog sadržaja. Kao netko tko sebe ne drži connisseurom fotografske umjetnosti, već isključivo osobom koja ispisuje rečenice na temelju osobnog dojma, ostavljam si na kraju pravo da izdvojim one koje su u cjelokupnom nizu na mene posebno djelovale. To su fotografije drvene, stare klupe u pustoši surovog, škotskog proplanka, te kosturi dizalica na koje pada škrto svjetlo sunca, kao na ogromne stolice u nekom prašnom podrumu. Doživio sam ih i kao stanoviti hommage van Goghovim stolicama, koje su iz Vincentove sirotinjske sobe i restorana u Arlesu, išetale s Vinkom na njegova nova foto-krstarenja.
Dubravko Jelačić Bužimski
Vinko Šebrek rođen je 1941. godine u selu Šebreki kraj Karlovca. U Karlovcu je završio osnovnu i srednju industrijsku školu (1960), a zatim u Zadru Vojnu zrakoplovnu akademiju (1965). Radni vijek proveo je u vojnom zrakoplovstvu bivše zajedničke države, kojeg napušta u rujnu 1991. godine. Zatim pristupa Hrvatskoj vojsci, Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu u kojem službuje do umirovljenja 2005.godine.
Fotografijom se bavi od druge godine srednje industrijske škole (1958) u fotografskoj sekciji škole kao dijelu Foto-kluba Karlovac. Od tada, uz manje prekide, djeluje u raznim fotografskim udrugama i savezima u mjestima u kojima je živio i službovao. Bio je 10 godina predsjednik Foto-kino kluba Brežice (1974-1984) i 12 godina (1997-2010) predsjednik Fotokluba Zagreb. Sada je predsjednik Nadzornog odbora Fotokluba Zagreb, član Izvršnog odbora Zagrebačkog fotokino saveza i član Nadzornog odbora Hrvatskog fotosaveza.
Priredio je više od 30 samostalnih izložbi fotografija, od kojih najviše u Hrvatskoj, ali i u više svjetskih gradova, od kojih se ističu značajnije: Yakarta (Indonezija), Nottingham (u organizaciji Nottingham Trent University (Engleska)), Kyoto (u organizaciji Japan Federation of Photographic Arts), Brežice, Nova Gorica, Celje, Kranj, Krško i Maribor (Slovenija), Pečuh i Budimpešta (Mađarska), Graz i Eisenstadt (Austrija), Studgart (Njemačka), Oradea (u organizaciji Rumunjske fotografske federacije), te Gorizia i Chetti (Italija).
Sudjelovao je na preko 100 skupnih izložbi u zemlji i svijetu, kao i na 85 žiriranih međunarodnih izložbi fotografija pod pokroviteljstvom Međunarodne fotografske federacije (FIAP). Nositelj je počasnih umjetničkih zvanja fotografije: Majstor fotografije Fotokluba Zagreb (MFFKZ, 2008), Umjetnik Međunarodne federacije fotografskih umjetnosti (AFIAP, 2012) i zvanje Odličnik za organizaciju Međunarodne federacije fotografskih umjetnosti (ESFIAP, 2012).
U znak priznanja za promicanje fotografije i fotografskog stvaralaštva i suradnje među fotografskim udrugama u zemlji i svijetu, dobitnik je naziva Počasnog člana (Hon) fotografskih udruga: Fotokluba Čakovec, Fotokluba ”Batana” Rovinj i Fotokluba Osijek (Hrvatska), Fotokluba Maribor i Društva fotografa SVIT, Celje (Slovenija), Fotografskog društva – Fotoskupina 75 iz Gorice (Italija) i Fotokluba Nufarul Oradea (Rumunjska).
Piše kritike, stručne osvrte u katalozima izložbi. Do sada je napisao preko 300 kritika i recenzija i preko 400 objavljenih članaka i likovnih prikaza i kritika u medijima o fotografima i njihovom stvaralaštvu. Pojavljuje se kao koautor, urednik i recenzent knjiga o fotografiji, te kao urednik kataloga Zagreb salona- međunarodnih izložbi fotografije.
Za svoj fotografski rad, za poticajno i organizatorsko djelovanje u udrugama tehničke kulture (zrakoplovstvo i fotografija) nagrađivan je najvišim državnim odličjima i priznanjima, većim brojem nagrada i pohvala mnogih državnih i gradskih strukovnih asocijacija i udruga, od kojih se ističu najznačajnije: odlikovanja Predsjednika Republike Hrvatske – Red hrvatskog trolista (1996) i Red hrvatskog pletera (1998), Nagrada Tošo Dabac Fotokluba Zagreb (2005), Nagrada tehničke kulture „Dr. Oton Kučera“ za životno djelo Zagrebačke zajednice tehničke kulture (2006), Povelja Hrvatske zajednice tehničke kulture (2006), Zlatna značka Fotokluba Zagreb (2008), Državna nagrada tehničke kulture Faust Vrančić (2009) i Priznanje i zvanje Počasnog predsjednika Fotokluba Zagreb, koje mu je dodijelila Skupština kluba 2010. godine za njegov rad i izniman doprinos u organizaciji, promociji i prepoznatljivosti kluba u Hrvatskoj i svijetu.
AUTOR O IZLOŽBI
Od svoje rane mladosti volim putovanja i fotografiju. Na putovanjima po domovini i svijetu fotografirao sam razne motive, događanja, prizore, prirodu, arhitekturu, interijere, ljude, njihovu kulturu, običaje, ukratko – život.
Za ovu izložbu odabrao sam 40 fotografija iz mnoštva snimljenog materijala s motivima mora i oceana nastalih na mojim putovanjima u posljednjih pet godina. Izložba po svom karakteru, sadržaju i pristupu predstavlja nastavak i nadogradnju mojih dviju samostalnih izložbi fotografija održanih u 2014. godini – Alegorija oceana u Čakovcu u Galeriji Scheier i Pogled preko oceana u Brežicama u Sloveniji. Na njima sam izložio fotografije koje sam snimio 2009. i 2010. godine za vrijeme krstarenja kruzerom Atlanskim oceanom i Sredozemnim morem.
Izložbu sam naslovio Ocean more, prema naslovu romana Alessandra Baricca, suvremenog talijanskog pisca, a čine ju jedan manji dio fotografija s rečenih izložbi u Čakovcu i Brežicama, dok veći dio čine nove fotografije s rečenih krstarenja, fotografije s prošlogodišnjeg putovanja po sjeveru Škotske, s njenih najpoznatijih plaža, fjordova i svjetionika, te fotografije koje sam snimio za vrijeme raznovrsnih putovanja i izleta po jadranskoj obali i otocima.
Koncepcija izložbe zamišljena je kao spoj mog dokumentarnog i umjetničkog izričaja. U dokumentarnom sam dijelu dao prioritet realnosti i time veću vrijednost informaciji i komunikaciji, a u umjetničkom sam dijelu dao prioritet vlastitoj mašti i stvaralačkoj imaginaciji.
Vinko Šebrek: Izvod iz sinopsisa i scenarija izložbe Ocean more
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
