MILJENKO MAROTTI

Prijelaz/Crossing – 25. 1. – 20. 2. 2013.

Prijelaz/Crossing

Jedan od najagilnijih, najuspješnijih i najproduktivnijih članova Fotokluba Zagreb, Miljenko Marotti, nakon vrlo zapaženih i izvrsno popraćenih samostalnih izložbi, predstavlja se zagrebačkoj publici novom, posebnom izložbom fotografija pod naslovom Prijelaz/Crossing.

Miljenko Marotti već je dugi niz godina prisutan u hrvatskoj fotografskoj stvarnosti, a postao je prepoznatljiv prije desetak godina po svojoj izlagačkoj aktivnosti i zapaženim uspjesima na žiriranim izložbama fotografije u Hrvatskoj i u svijetu, te po svojim posebno osmišljenim samostalnim autorskim izložbama fotografije. Takav je ostao do danas. Fotografija je njegova ljubav i strast. Ostvario je impresivan fotografski opus različite tematike i tehnika – od dokumentarne do apstraktne fotografije. Posebno mjesto u njegovom opusu zauzimaju putopisne fotografije i reportažni zapisi, koje osobno shvaća kao područja fotografskog medija kojim osmišljava život i zbilju.

Najimpresivniji fotografski opus Marotti je stvorio na brojnim putovanjima, među kojima su, njemu najdraža, putovanja u Afriku. Kad govori o Africi, Marotti kaže: „Jednom kad odeš u Afriku ona te potpuno obuzme ili odbije. Ako si obuzet čistoćom, kao temeljem bez kojeg se ne može, ako si totalni tip s asfalta, ako je tehnologija sve što te zanima, ako te nerviraju bube, ako se bojiš malarije i drugih čudnih bolesti, ako ne možeš čekati dugo na aerodromu, ako se bojiš nepredviđenoga – nemoj ići u Afriku. Ako pak voliš prirodu i životinje, jarke boje, mirise, najzvjezdanije nebo na svijetu, najljepše zalaske sunca, najveći i najsvjetliji mjesec, najmirnija jutra i suludu atmosferu izvornoga, mjesto gdje su život na Zemlji započeli Adam i Eva, onda si našao svoj kontinent. Zbog svega toga volim Afriku. Volim njene ljepote, harmoniju neokrnjene pokrajine i eleganciju divljih životinja, ponos i dostojanstvo njenih ljudi. To su izvori i standardi po kojima sam gradio fotografije za ovu izložbu, fotografije koje su na neki način reinterpretacije afričke stvarnosti, a ja imam tu čast da ih pokažem na ovoj izložbi“.

Marotti na ovoj izložbi izlaže 45 fotografija koje su nastale početkom ljeta 2012. godine, za vrijeme njegova sedmodnevnog boravka u Keniji u Nacionalnom rezervatu Maasai Mara, koji čini jedinstvenu prirodnu cjelinu s Nacionalnim parkom Serengeti u Tanzaniji. Tu žive tisuće najvećih afričkih životinja, lovaca i lovina, čija permanentna borba za život i opstanak pruža jedinstvene prizore. Svake se godine u ljetnim mjesecima životinje sele iz Kenije, odnosno iz Maasai Mare preko rijeke Mara u Serengeti u Tanzaniji. Dramatika ovog prijelaza okuplja brojne turiste i znatiželjne snimatelje iz cijeloga svijeta, amatere i profesionalce, koji u toj dramatičnoj i stalnoj seobi divljih životinja pokušavaju naći onaj trenutak koji će njihova kamera uhvatiti zauvijek u zamku fotografije. Jedan od tih znatiželjnika bio je i Miljenko Marotti, koji je svojim fotoaparatom zorno zabilježio brojne prizore migracije i svakodnevnog života u savani, a u tim se prizorima gotovo istodobno isprepliću rađanje novih života s dramatičnim trenucima svakodnevnih životnih iskušenja i tragičnih smrti.

„Moraš naći dobro mjesto na obali rijeke s kojeg dobro vidiš prijelaz, naoružati se obiljem strpljenja i nadati se da će stampedo krenuti. Katkada su za to potrebni sati čekanja. Možda je najljepši dio svakog putovanja u Afriku neizvjesnost događaja na terenu. Svakako ćeš tijekom safarija vidjeti sve vrste životinja, ali za dobru snimku trebaš i akciju, događaj, dramatiku, a to se ne može naručiti. Dakle trebaš i malo sreće da se događanje dogodi baš kad si ti tamo“, reći će Marotti.

Koncepcija izložbe objedinjava tri tematske cjeline: Prijelaz, Život uz cestu i Portret žene plemena Masai. U građenju tematskih cjelina i izložbe u cjelini prepoznaju se autorovi već uhodani pristupi, koji izviru iz klasičnih pravila likovne kompozicije i koji njihovom interpretacijom i vještom režijom zapravo stavljaju promatrača u rekonstruiranu stvarnost. Svaka fotografija ima svoj prostor, svaka djeluje individualno i ima svoju priču, a zaokružene su fabulom tematske cjeline.

Prijelaz je središnja tematska cjelina u kojoj se nalaze fotografije – glavni motivi prijelaza životinja preko rijeke Mara, a podmotivi su usputni prizori u kontekstu prijelaza, kao na primjer: lavica s mladuncima, odmor životinja u travi i ostali usputni prizori. „ Svakodnevno za vrijeme ljetnih mjeseci srpnja i kolovoza krda gnuova (vrsta antilope) u krdima od 10.000 do 100.000 životinja upuštaju se u svojevrsnu avanturu – prijelaz preko rijeke, na drugu stranu, u eldorado s obiljem trave i bogate ispaše, da bi se zimi ponovno vratile. Tijekom dugog puta i prijelaza vrebaju ih divlje zvijeri, vojska gladnih krokodila, lavova, tigrova, koji su također u potrazi za hranom. Dramatični prizori prijelaza  tih plahih životinja preko rijeke, uz sve opasnosti koje vrebaju na njih na svakom koraku, za mene su bili pravi kreativni izazov, pa sam im posvetio izuzetnu pozornost“, reći će Marotti i detaljno objasniti pojedinosti svojih višednevnih putovanja i fotografiranja.

Drugom cjelinom, Život uz cestu, autor stvara priču o ljudima koji žive uz ceste i putove kojima su vozili za vrijeme safarija. O tome će reći: „Kenija je izuzetno bogata zemlja, ima četrdeset milijuna ljudi, no kao i svugdje u Africi to bogatstvo nije ravnomjerno raspoređeno. Veći dio su pleme Kikuyu a 10 % su pleme Masai. Osim ogromnih prirodnih rezervata kao što su Amboseli i Maasai Mara, posjetili smo jezero na kojem se nalazi veliko jato flaminga i vodenih konja. Ostala područja zemlje dobro su obrađena, s poljima kukuruza, plantaža ananasa i banana. Kenija je i značajan izvoznik cvijeća. Zanimljivost putovanja temeljila se i na mukotrpnoj vožnji malim autobusima kroz područja gdje živi pleme Masai, netaknutim visoravnima s cestama koje jedva da se mogu tako nazvati. No i tamo se stvari mijenjaju, dio kuća je od opeke, dio od cinčanih limova, a manji dio od klasičnih Masai kuća od blata i šiblja sa slamnatim krovovima kao podsjetnici na izvorni život. Na svakom koraku nalaze se trgovinice, štandovi s različitom robom, prodaje se sve i svašta, hrana, voće i povrće, odjeća i svakakvi predmeti, madraci, kreveti, lavori, auto dijelovi, automobilske gume i slično. Ljudi sjede među tim štandovima, druže se i na drugim raznim okupljalištima, ispred kuća, žene peru rublje u lavorima, čiste predvorja i uređuju kuće, djeca se igraju. Prizori se čine pomalo nestvarnim, kao da se neki film kontinuirano odvija tu pokraj nas dok se vozimo.“

Treća je tematska cjelina Portret žene iz plemena Masai.  Tim portretom Marotti ostvaruje mnogovrsna značenja, od onih informativnih do pravih studija koje proniču u karakter portretiranih. Kaže: „Portretirajući Masaie želio sam predočiti njihove živote, njihova stremljenja, njihov ponos i dostojanstvo. Masai su ponosan i slobodan afrički narod koji je prošao brojna teška vremena, a najveći izazovi su tek pred njima. Gube zemlju, slobodu kretanja i vlastiti način života. Ali nisu izgubili ponos i svoj san, što sam posebno želio naglasiti u njihovim portretima…“

Marotti ovim fotografskim pričama zaokružuje svoj fotografski roman ili zbirku pripovjedaka o Keniji, o njenim ljudima, divljini, živom svijetu… A onda, poslije kraćeg razmišljanja dodaje da se njegova priča o Africi time ne završava. Nastavit će s putovanjima koje je započeo još u djetinjstvu. Proputovao je gotovo cijeli svijet, mnoge zemlje na pet kontinenata. Jedino nije bio u Australiji.

Ali ostalo je mnogo toga za zabilježiti i istražiti. Marotti je putnik-istraživač i valja očekivati slične izložbe ovoga vječno znatiželjnoga autora izuzetne stvaralačke energije, koji svijet svoje znatiželje podastire u pravim umjetničkim i fotografskim bljeskovima, pa se gdjekad čini da je njegova kamera munja koja na trenutak osvijetli ono što je drugima nedokučivo i nevidljivo. A onda velikodušno prepušta gledatelju da uživa u njegovim umjetničkim i fantastičnim vidicima. Zato, valja uživati u svakom detalju koji je njegova kamera uhvatila u zamku vječnosti, u klopku umjetnosti.

Vinko Šebrek, AFIAP,
počasni predsjednik Fotokluba Zagreb

MILJENKO MAROTTI

Prof. dr. sc. Miljenko Marotti, dr.med. (Rijeka, 1948) redoviti je profesor na Katedri za radiologiju pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je kliničke jedinice abdominalne i torokalne radiologije Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KBC “Sestre milosrdnice” u Zagrebu.

Fotografijom se bavi od studentskih dana, a aktivnije od 2002. godine, sudjelujući na brojnim žiriranim i revijalnim izložbama fotografije u Hrvatskoj i svijetu te priređujući svoje samostalne izložbe fotografija. Posebno su zapaženi njegovi nastupi i uspjesi na brojnim žiriranim izložbama fotografije u Hrvatskoj i u svijetu, posebno oni na visoko rangiranim izložbama pod pokroviteljstvom FIAP-a, Međunarodne federacije fotografskih umjetnosti, na kojima je osvojio brojne nagrade i priznanja. Temeljem tih rezultata dodijeljena su mu počasna umjetnička zvanja: MF FKZ (majstor fotografije Fotokluba Zagreb), MF HFS (majstor fotografije Hrvatskog fotosaveza drugog reda) i EFIAP/b (Excelence Međunarodne federacije fotografskih umjetnosti, bronca).

Više godina uzastopce, Fotoklub Zagreb ga je proglašavao najuspješnijim autorom godine, u okviru natječaja Deset najuspješnijih autora godine, a 2010. godine dodijelio mu je prestižnu Nagradu „Tošo Dabac“ u znak priznanja za postignuća u fotografskoj umjetnosti, posebno u domeni izlagačke djelatnosti, unapređenju fotografske kulture, zapažene aktivnosti u klubu i fotografskim asocijacijama te promicanja fotografije u Hrvatskoj i svijetu.

Do sada je priredio petnaest samostalnih izložbi u Zagrebu i Zadru, od kojih posebno ističe: Digitalni dueti (2006), Ukradeni portreti (2008), Pustinja ( 2010), Pariz zrnato (2012), Arhitektonski kvarteti (2011). Posebno su mu drage izložbe povodom dobivanja Nagrade „Tošo Dabca“ (2011) i Run for life  – povodom dobivanja zvanja EFIAP (2012).

Njegov Afrički ciklus sadrži tri izložbe: Afrika očima purgera (2009), Agramer u zemlji Masaia (2010) i  Ispod ekvatora (2010). Prijelaz/Crossing četvrta je izložba iz ovog ciklusa. 

Miljenko Marotti je strastven fotografski svjetski putnik i istraživač mogućnosti granica fotografskog stvaralaštva. On je i rado viđen sugovornik i učitelj u klupskim razgovorima o fotografiji, o svom fotografskom iskustvu i umijeću, ne da bi nekoga naučio fotografirati, već ne bi li ukazao kako naučiti  gledati, zapažati i doživljavati svijet oko sebe i u sebi svim svojim čulima i zatim kako valorizirati fotografiju, odnosno fotografsko djelo. On je ujedno dobar i strpljivi slušatelj. Za njega je fotografiranje u krajnjoj liniji učenje, stalni rad, snimanje, rad na računalu, praksa i na koncu – zanat.

Fotografija je za Marottija putovanje stvarnim svijetom i putovanje svijetom fotografije. Reći će:  „Putovanje – sama je riječ tajanstvena jer kao da skriva nešto nepoznato, nedoživljeno, katkada  rizično. Mislim da se tu radi o mentalnom sklopu – prvenstveno znatiželji. Danas mediji, prvenstveno televizija, daju pregršt fenomenalnih prikaza zemalja svijeta, ljudi i životinja, tako da što se tiče informacija, čovjek koji ne putuje katkada vidi bolje i više od čovjeka koji je na samom mjestu događaja, ali to se ne da usporediti s istinskim doživljajem – biti tamo, vidjeti uživo, osjetiti miris, vidjeti nepatvorene boje, upoznati ljude, atmosferu, jednostavno osjetiti mjesto gdje se nalaziš. Putovanje je najbolje mjesto za bijeg od svakodnevnih ponavljanja, bolje rečeno rutine. Svakim putovanjem mijenjaš se nabolje, postaješ tolerantniji, opušteniji, a time i plemenitiji i, nadam se, mudriji. Kao i uvijek najljepše je vratiti se doma, podijeliti iskustva s prijateljima, jer međusobne veze i osjećaji temelj su onoga što nas čini ljudima. Ako je to još povezano s istinskom ljubavlju za fotografiju, doživljaj je jedinstven. Svako moje putovanje ima dva života. Jedan na mjestu događaja, drugi za kompjutorskom tamnom komorom, kada brusim snimljeni materijal i proživljavam još jednom mjesta i događaje s puta. Otuda je fotografija za mene, u konačnici, nešto što ponovno predočava život i svijet oko nas. Prvenstveno je to vizualni medij koji osmišljava život“.

Pripremio: Vinko Šebrek, AFIAP

fotografije s otvorenja izložbe

Skip to content