MARKO ČOLIĆ

Fotografije u boji – 24. 11. – 9. 12. 1987.

Disciplina oka 

Do biti fotografije dopire se ponekad kao do kipa, on je u srcu gromade i posrijedi je samo muka kipareva da skine, otkleše višak, prepozna kamenu oblatnu koja skriva neponovljiv, traženi oblik. Fotografu je samo naoko, i to fizički, lakše. Bit njegova motiva ne prekriva ohlađena lava, ali zato mu je zapljusnuo pulsirajućim životom. Njegovo je najčešće samo da vidi manje, ali bolje od objektiva, njegovo je da potcrta stvarnost izrezujući motiv iz kontekstualne draperije dezenirane efemerijama. Ovisno o tisuću i jednoj uporabi fotografije, njen majstor, a sada je riječ o Marku Čoliću, uglavnom je u slijedećoj bitnoj dilemi: samo izabirati iz zbilje ili i pomoći toj zbilji prije nego što je promovira na celuloid pomoću fizike  i kemije. Marko Čolić koji je već oko četvrt stoljeća “na ti« sa svojim medijem tu dilemu rješava lako, kongruentno. Primjerice, ljudskom licu na naslovnoj stranici, a tu je Čolić via facfi u  nas  neusporediv,  dodaje toliko nove stvarnosti dok se ono ne otkrije, ne otčita, negdje nekim sjajem u krajičku oka, negdje u osmijehu, negdje na pozadini. Kako je tu riječ o koloru, a zna se koje je mudro slovo u slikarstvu boja ljudske puti, onda je Čolić reklo bi se, discipliniran u raskoši. Njegov glamur nije bitno izvanjski, ako se to uopće može tako shvatiti, njegov sjaj iz portretiranog lica, njegova doza kromatike tu je najpreciznija. Iako u nužnoj funkciji komercijale njegova lica ne vrište s naslovnjaka, reklo bi se, samo decentno upozoravaju na sebe u općem susjednom šarenilu.

Sličan je slučaj sa Čolićevom foto-ilustracijom. Ne baveći se ovdje njegovom tehničkom perfekcijom, treba naglasiti njegov osjećaj za najčišće vizualno komuniciranje. Njegova ilustracija nije u ideji paraliterarna. Ne želi  ideju  izraženu  jezikom puko provesti na jezik vizualnih simbola, nego ideju vizualizacijom želi još jednom staviti pod znak pitanja. No, kako se ilustracije Marka Čolića ne izlažu uz tekstove uz koje su i za koje su nastale, (a što samo po sebi nije loša ideja, još neiskušana), sve ovo rečeno valja podvrgnuti vlastitoj ideji o nekom kontekstu te ilustracije. Čini mi se da i na taj način te ilustracije mogu funkcionirati. Čolić je fotograf,  koji  iako je, u dobrom smislu te riječi, okorjeli profesionalac, podložnik kreativne nediscipline pukog fotoreportera. Naime, nema tog događaja zabilježenog na Čolićevim filmovima koji nema poneku karicu iz drugog vica. Nazvao bih to Čolićevorn kreativnom subverzijom u odnosu na okupaciju žurnalistčkim zadatkom. Tu negdje nastaju njegovi Čudesni zasuni, kvake, brave. Proumljeni foto-eseji o teksturi podloge, o  ljepoti  zanatlijske  funkcionalnosti,  nostalgiji  prema  predelektronskim  dobom. Naime, foto-ćelije u našem vremenu nikako ne mogu imati ljepotu zvekira i potezače na nekim vratima koja tajnu znače. Dakako, tajnu o prolazu vremena, o fotografskom crtanju gdje ekspozicije traju stoljećima.

Za sve te Čolićeve brave i kvake ima samo jedan ključ koji otvara Markov foto-svijet, a formulira se kao nedisciplina mašte i disciplina oka.

Mario Bošnjak

Katalog djela:
1. Školska televizija, 1975., internegativ, fotografija u boji, 50×70 cm
2. Da li je televizija luksuz?, 1975., internegativ, fotografija u boji, 50×70 cm
3. Televizija nema mjesta za rad, 1975., internegativ, fotografija u boji, 50×70 cm
4. Dvorac Trakoščan, 1981., internegativ, fotografija u boji, Cibachrom, 28×30 cm
5. Dvorac Miljana, 1981., fotografija u boji, Cibachrom, 29×40 cm
6. Dvorac Slavetić, 1981., fotografija u boji, Cibachrom, 36×30 cm
7. – 20. Brave (Novi Vinbodolski, Istra, otok Pag, Hercegovina), 1982./1983., fotografija u boji, Cibachrom, 18×25 cm
21. – 24. Rock-sekvence (Koncert „Parnog valjka“), 1984., fotografija u boji, Cibachrom, 30×40 cm
25. – 32. Rock-sekvence (Koncert „Parnog valjka“), 1984., fotografija u boji, Cibachrom, 30×40 cm

Marko Čolić rođen je 4. kolovoza 1937. u Zenici. Maturirao je na realnoj gimnaziji 1957, a potom studira na Fakultetu za strojarstvo i brodogradnju  u Zagrebu. Inženjer je brodogradnje. Profesionalno se bavi  fotografijom od 1960. godine:  počeo je u “Studentskom listu”, a 1960. dolazi u kuću “Vjesnik”. Surađuje u “Plavom vjesniku”, od 1969. radi u “Studiju«. Urednik je fotografije u “Studiju”. Od 1960. do1964. Član je Foto-kluba studentskog doma “Moša Pijade”, od 1976. ULUPUH-a. Bavi se reporterskom, kazališnom, estradnom, turističkom i industrijskom fotografijom. Dobitnik je Nagrade za fotografiju u studentskoj štampi 1963. u Beogradu, i Nagrade Društva propagandista za oglas 1970. u Beogradu. Izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi. Živi i radi u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
1972. Rijeka, Dom JNA, podružnica Pazin
1972. Varaždin, Dom JNA
1986. Split, Salon Foto-klub »Split« Zagreb, Ulična galerija LIKUM, Foto-galerija („Brave“, „Brodovi“, „Ekologija“)
1987. Zagreb, LIKUM-Esplanade („Fa­sade Zagreba“ s Ljerkom Njerš)
1987. Zagreb, Galerija Dubrava
1987. Zagreb, TAZ („Žena u interijeru“)

Skupne izložbe:
1962. Zagreb, Studentski dom „Moša Pijade“ („Međuklupska izložba stu­dentske fotografije“)
1963. Beograd, Galerija „Student“ („Iz­ložba fotografije studentske štam­p“)
1966. Beograd, Zagreb, Ljubljana („VIII. međunarodina izložba studentske fotografije“)
1966. Prag („Studentski teatar“)
1967. Bologna, Prag („Zagreb – grad mladosti“)
1972 . YU PRESS Beograd, Zagreb („Izložba fotografija TV-listova“)
1977. Zagreb, Umjetnički paviljon („X. zagrebački salon“)
1980. Zagreb, Galerija Ulrich („Akt u hrvatskoj fotografiji“)
1981. Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt („Lice grada“)
1982. Beograd, Srećna galerija („Rock-fotografija“)
1986. Zagreb, Umjetnički paviljon („XIII. zagrebački salon“)

Knjige i publikacije:
1977. ŽELJPOH-TUING, Zagreb
1977.  Radulaška-Institut za alatne ma­šine i alate, Beograd
1979. 30 godina INA-OKI, Zagreb
1982. Međimurje (s grupom autora), „Zrinski“ Čakovec
1984. Konavle Stjepe Mijovića Kočana (s Perom Krilanovićem i Matom Novakovićem), Društvo prijatelja starina Konavle

Nagrade:
1963. Nagrada za fotografiju u studen­tskoj štampi, Beograd
1970. Nagrada Društva propagandista za oglas, Beograd


(iz knjige dojmova)

Skip to content