HANIBAL SALVARO
Glazurni reljefi i reljefne strukture – 3. 4. – 16. 4. 2000.
(naslovnica kataloga)
Glazurni reljefi i reljefne strukture
Obilježavajući 40. obljetnicu rada, naš istaknuti keramičar i kipar međunarodnog ugleda Hanibal Salvaro odlučio je, umjesto očekivanom retrospektivom u Zagrebu gdje živi i djeluje, da tu prigodu o dugogodišnjem i priznatom stvaralaštvu na polju kreativne keramike i kiparstva proslavi nesvakidašnjom koncepcijom: nizom pojedinačnih nastupa na kojima bi pružio opipljiv dokaz da je još u punoj formi. Kao da hoće reći i pokazati da mu ostvaren opus nije kraj nastojanja nego, pače, poticaj za osebujnu reinterpretaciju svega stvorenog, pa i iskorak u novo (sjetimo se ožujske izložbe obojenih skulptura Hani 2000 u zagrebačkome Gradecu). A jedna od tih priredaba je i postav Glazurni reljefi i reljefne skulpture u Galeriji Dubrava), dopunjena izložba istoga naziva što je potkraj minule godine i u siječnju ove godine bila prikazana u Galeriji instituta Ruđer Bošković u Zagrebu.
Evo što će autor reći o svojoj obljetnici u nedavnu razgovoru za novine: Likovno djelujem više od četrdeset godina te je običaj o takvim prigodama priređivati retrospektive ili monografske izložbe. Obično se to radi uz pomoć relevantnih institucija, pa i udruga poput Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske. No, kako sam uvijek zazirao od uhodanih klišea, to sam odlučio serijom izložbi nanovo interpretirati ono što sam prethodno napravio. Tako sam u dubravačkoj galeriji Artur Sebastian izložio Sisteme torusa inspiriranih Dubrovnikom, u Ruđeru Boškoviću reljefe posvećene svojim duhovnim prijateljima širom svijeta, a u povodu jubilarne 2000. godine.
Kad Salvaro kaže da zazire od klišea, onda to valja shvatiti kao svojevrstan svjetonazor. Time on daje do znanja da se ne utječe čvrsto određenoj školi nego stvara po svojem osluškujući znakove vremena. U njegovu slučaju to nije ni poza, ni samohvala, nego sažetak poetičkih postavki i zbiljskih dosega na području kreativne keramike. Podsjetimo ovom zgodom da oko godine 1997. kada već ima određene rezultate i stečena priznanja, napregnuto istražuje, promatra pojave na visokim temperaturama i ispituje ih kao stupanj snage skrivenih likovnih mogućnosti kod raznih glina. Posljedak toga je iznašašće tehnike kojoj daje ime termičke formacije, a istim imenom označuje i ciklus što ga stvara u toj tehnici. Te radove izlaže u Faenzi, 1979. te 1981., kojom prigodom osvaja Srebrnu plaketu. Ljubitelji keramike dobro znaju što znači nagrada u Faenzi, a Salvaru je to već druga (prvu, Premio Lions, dobio je 1977.). Potencijal termičkih formacija privlači znatnu pozornost u svijetu keramike, Salvara pozivaju na izložbe diljem Europe i u Ameriku gdje o oj tehnici drži predavanje i seminare. Bio je to svijet poetski dočarane tektonike koji naslage zemlje dočarava primjerenom teksturom i toplim bojama, svijet otvorene predanosti metjeu što ga je uzdigao do iznenađujućih visina.
Izvan klišea našli su se već prvi Salvarovi glazurni reljefi, koji su kao tehnika, kaže autor, bili osobito prikladni za izložbe nadahnute glagoljicom. Isto možemo kazati o njegovu sistemu torusa, a napose o ciklusu Dekonstrukcije koji nakon termičkih formacija čini drugo poglavlje njegova djela, što je pomaklo i pooštrilo kriterije vrednovanja u polju keramike.
Izložba Glazurni reljefi i reljefne strukture nastaje tragom torusa i dekonstrukcija, kao još jedna Salvarova obljetnička reinterpretacija. No, taj opus nije puko dodavanje onom prošlom nego stvaralačko prevladavanje svakog okvira, ograničenja. Sada će torusi zadobiti ukošenu dekorativnu traku, što će ih dinamično izdužiti u prostoru, a ploče reljefnih struktura formalan privid dekonstrukcije. Tako obogaćeni izlošci, što samo podsjećaju na dionice prijeđena puta, nose nova vizualna i haptička uzbuđenja i ne pripadaju sferi sentimentalne vokacije.
Josip Škunca
Hanibal Salvaro Hani rođen je 1935. godine. Od 1954. studira na građevinskom fakultetu u Zagrebu, a od 1958. godine bavi se keramikom, zahvaljujući sestri Lidiji, koja ga uvodi u svijet likovnih umjetnosti. Na poziv Olge Suhi počinje 1959. godine javno djelovati posredstvom izložbeno-prodajnog salona Borec u Ljubljani. Prvi put izlaže 1961. na izložbi pod nazivom „Keramika, drvo, metal“ s kojom započinje djelovanje Galerije Studentskog centra u Zagrebu. Članom Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatska (ULUPUH) postaje 1962. godine. U to vrijeme izlaže u Rovinju, Ljubljani, Mariboru, Zagrebu, Faenzi, Beču, Beogradu, Münchenu, Dubrovniku, Šibeniku i Cerviji. Godine 1967. dobiva Prvu nagradu na Izložbi industrijskog oblikovanja i ekonomske propagande u Beogradu, Prvu nagradu na izložbi Rovinjske likovne kolonije te nagradu Copps in patio na Međunarodnoj izložbi umjetniče keramike u Cerviji. U narednih 10 godina pored samostalnih izložbi u Rovinju, Ljubljani, Zagrebu, Mariboru, Labinu, Poreču, Novom Sadu, Splitu i Oextepecu (Mexico) sudjeluje na značajnim žiriranim izložbarna u Faenzi, Cerviji, Tblisiu, Kievu, Bombayu, Gdanjsku, Vallaurisu, Zagrebu, Slavonskorn Brodu, Sofiji, Aranđelovcu, Rijeci, Beogradu i Subotici. Od 1972. dobitnik je Otkupne nagrade na izložbi Rovinjske likovne kolonije, a 1973. Prve nagrade na izložbi Grisia u Rovinju, zatim 1977. godine Otkupne nagrade na 3. Triennalu jugoslavenske keramike u Beogradu i Subotici i nagrade Premix Lions na Međunarodnom natječaju umjetničke keramike Faenzi (Italija). Godine 1977. intenzivno istražuje i eksperimentira sa likovnim mogućnostima raznih glina na visokim temperaturama, kojih je rezultat nova tehnika koju naziva „Termičke formacije“. Termičke formacije izlaže prvi put u Faenzi 1979. zatim 1980. na 4. triennalu jugoslavenske keramike, gdje dobija plaketu ULUPUDS-a, a u Faenzi 1981. godine dobija srebrnu plaketu. Novootkrivene mogućnosti rada u glini pobuđuju veliko zanimanje, što se očituje pozivima za izlaganje u Dublinu, Milanu, Zürichu, Bostonu, Seattlu, Zagrebu, Ljubljani, Čačku, Prištini, Nashvillu, Barceloni, Frechenu, Mino (Japan), Auxerre, Madridu, Budimpešti i Linzu. Godine 1984. drži predavanje o „Termičkim formacijama“ na kongresu Međunarodne akademije za keramiku (IAC) u Bostonu, Cranbrook Academy kod Detrotia, Washington State University u Seattlu i Scrips College u Los Angelesu kao, gost Paula Soldnera. U Nashwilu 1985. sudjeluje na Međunarodnom simpoziju keramike, zatim održava seminare o „Termičkim formacijama“ u Barceloni 1986. te u Civitelli d’Agliano 1987. godine seminar o vizualnim mogućnostima keramičkih materijala. Na poziv Artefiera izlaže u Bologna u sekciji Arte ceramics 1986. i 1987. Godine 1991. osnovao je Antiratnu likovne keramičku radionicu (ALKER) koja je okupila preko šezdeset umjetnika iz pet zemalja. Sa ALKER-om je izlagao tijekom 1992. 1993. godine u Ljubljani, Grazu, Zagrebu, Rijeci, Sisku, Karlovcu i Varaždinu. Tijekom devedesetih samostalno izlaže u Zagrebu, Rijeci, Comu (Italija) i Dubrovniku zatim na pozivnoj izložbi članova Međunarodne akademije za keramiku (IAC) u Karatsu (Japan) 1996., Triennalu hrvatske skulpture 1994. u Zagrebu, Triennalu crteža u Zagrebu 1997., Triennalu akvarela u Karlovcu 1998. i na izložbi Drušva keramičara i lončara Slovenije u Slovenskoj bistrici 1999. godine. Radovi su mu objavljeni u monografijama: „World of ceramics“, 1976. (Engleska), „La ceramique de la XX siecle“, 1983. (Švicarska), „Keramik 83“, (Njemačka), „Maestri della ceramica“, 1984. (Italija), te u brojnim stručnim časopisima u Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Kanadi, Italiji, SAD-u, Argentini, Australiji, Venezueli i Taiwanu. Dobitnik je i slijedećih priznanja: Zlatna medalja 1979. i Prva nagrada 1983. na Međunarodnom konkursu umjetničke keramike u Gualdo Tadinu (Italija), Velika nagrada na 5. triennalu jugoslavenske keramike 1983., Prva nagrada na izložbi Grisia 1983., nagrada Skopje na I. Svjetskom triennalu male keramike u Zagrebu 1984., počasne diplome na II. i III. Svjetskom triennalu male keramike, nagradu na Velikoj izložbi keramičih tanjura 1990., Počasna diploma na izložbi Nagrada Ronhill 1990. te Prva nagrada na Velikoj izložbi tanjura u Zagrebu 1997. godine. Član je Međunarodne akademije za keramiku iz Genevè (IAC), Međunarodnog centra za eksperimente i istraživanja keramike i Imoli (Italija), Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i Društva keramikov in lončarjev Slovenije.
(iz knjige dojmova)
