DIMITRIJE POPOVIĆ
Iz ciklusa Korda i Judita – 22. 12. 1986. – 10. 1. 1987.
Uvodna bilješka
lzlazak Judite u biblioteci Prizma Grafičkog zavoda Hrvatske, kojoj je urednik Božo Biskupić, obilježava važan datum u stvaralaštvu Dimitrija Popovića. Dočekali smo iscrpnu, utemeljenu, analizu njegova rada iz pera Tonka Maroevića, i nemimoilazno svjedočanstvo autora o kojemu je riječ – Autobiografski zapis pridodan knjizi, Koliko je prvi pregnantan, nepotkupljivo uronjen u raščlambu i uzajamnu svezu Popovićeva opusa još od studentskih dana do novijega ciklusa Judita, toliko je drugi rastvoren, izložen sada pogledu do u najmanje sitnice, bilo u stvarima metjea, bilo poetike. Legato tih dionica, onda nesvakidašnja jukstapozicija prosudbe i artističke ispovijest tajnovita crtača, začudo proizvodi dvopjev prihvatljiva sklada – obilno pomognut orkestracijom crteža, studija i skica iz ciklusa o kojemu Maroević piše načinom uzorna poredbenoga sintetičara.
Od 16 skica i studija izloženih u Galeriji Dubrava, a ta su bravurozna djelca za Juditu nastala osamdeset i druge, treće i četvrte, 13 ih je uvršteno u monografiju skupa s crtežima, Iako nisu dotjerana do poznate perfekcije, ona su nadasve dragocjen biljeg slikarova temperamenta i mogućnosti. U njima, naime, Popović jasno kao dan pokazuje da lakoćom postavlja kompoziciju: u hipu hvata glavne odnose, otprve umije izraziti odgovarajući intenzitet, raspolaže zavidnim repertoarom suvisla, u sebi primjereno povezana crtačkoga jezika, koji dosiže najtamnije valere temata već u običnim pripremnim radovima. Kordu smo shvatili kao odgovarajući grafički kontrapunkt na izložbi. Stavjena u prostor s Juditom, prožeta istom crtom ambivaientne sprege Eros-Tanatos kao i Popovićeva biblijska heroina, ona govori i o opravdanim discipliniranim razlikama u radu autora
Josip Škunca
Judita
Judita je moja davna opsesija. To je tema kroz koju se mutno prepleću oni elementi koji dobrim dijelom inače karakteriziraju moju umjetnost – erotizam i smrt.
***
Na pitanje jednog kritičara zašto nisam obradio Salomu odgovorio sam: upravo zato što Saloma naručuje ubojstvo i samim tim razvodnjava dramatičnost. Judita je sama egzekutor. Njen čin ubijanja nadasve je začinjen erotskom predigrom. Dalje, Judita je u formalnom smislu samo prividno skučena. Žensko tijelo, muški leš s odrubljenom glavom, zapravo predstavljaju veliko bogatstvo za jednu likovnu transpoziciju, naravno uključujući tu i bogatstvo metaforičkih i psiholoških komponenata. Također sam želio napraviti pomak u ikonografiji. Naime, Judita se u mojim crtežima mojim ne pojavljuje s mačem. Odsutnost tog instrumenta, čini mi se, pojačava tu mučnu atmosferu oko ta dva lika koji su vječno srasli u neraskidive opne i slijepljene kože vlastitih tijela.
***
Gotovo sva djela iz povijesti umjetnosti na tu temu bila su podvrgnuta tumačenjima kojima je osnova bila psihoanaliza. Međutim, nikada nisam bio sklon takvim tumačenjima umjetničkih djela. Iako su takve teorije bile vrlo popularne, čini mi se da su olako srozavale bogatu strukturu nekog djela upotrebljavajući termine kastracija, sadizam, mazohizam i druge. Sasvim je sigurno da je udio erotske magije u nekom djelu veoma značajan, ali svesti jednu temu na jedan od takvih termina brzopletost je umišljenih tumača.
Grafika
Moje pravo bavljenje grafikom počinje 1979. godine. Božo Biskupić, zagrebački izdavač i kolekcionar, predložio mi je da izgraviram ploču za njegovo bibliofilsko izdanje. Tehnika suhe igle, koju sam odabrao, najviše odgovara mom stvaralačkom temperamentu… Postoji nešto veoma uzbudljivo a proizlazi iz same prirode graverskog posla i odnosi se na fizički angažman pri izvedbi zamisli. Kad graviram ljudsko tijelo, osjećam nešto sasvim drugo nego kad to isto tijelo radim olovkama ili kistom. Stoga kompozicije izvedene ovom tehnikom zrače nekom drugom energijom, koja je posljedica drukčijeg strukturiranja, odnosno gradnje motiva. Gotovo kao i crteži, graviranje pruža velike izražajne mogućnosti. Iz dosadašnjeg iskustva znam da mogu dobiti onu metalnu čvrstinu forme kao, na primjer, u grafikama mape Trag ili visok stupanj meke obrade motiva, što se vidi iz grafika u čast Leonorda ili Raffaella čiji likovi odišu profinjenošću i zrače ljepotom. Jednostavno rečeno, mora se potpuno imati jedan medij da bi se mogao staviti u funkciju poetike, jer samo na taj način može pokazati svoje mogućnosti.
Dimitrije Popović
(Odlomci iz Autobiografskoga zapisa u monografiji Tonka Maroevića: Dimitrije (Judita), GZH, Zagreb 1985.)
Katalog:
Grafička mapa Korda (I-XII), 12 listova, suha igla, predgovorni list s grafikom, ovitak mape s crtežom, (predgovor: Jean-Lacques Lévêque). Zbirka Biškupić, Zagreb, 1980., mapa je otisnuta u 25 primjeraka
Iz ciklusa Judita, 1982./1984., 16 skica i studija na papiru, razne tehnike, (13 ih je objavljeno u Juditi, Zagreb, GZH, 1986.)
Dimitrije Popović rođen je 4. ožujka 1951. u Cetinju. Diplomirao je 1976. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u slikarskoj klasi Šime Perića. Prvu nagradu za crtež dobio je još kao student, 1974. godine, na IX. zagrebačkom salonu, a za grafiku deset godina poslije, na 13. zagrebačkoj izlozbi jugoslavenske grafike. Do sada je primio dvadesetak nagrada i priznanja u Cetinju, Titogrodu, Bariju, Zagrebu, Rijeci, Nikšiću, Dubrovniku, Somboru, Beogrodu i Apatinu. lzlagao je među ostalim u Parizu s Fuchsom i Dadom te u Pforzheimu s Dalijem. U suradnji sa Zbirkom “Biskupić” objelodanio je tri grafičke mape: Tačku otpora, 1978. (s pjesmama Milovana Danojlića); Trag, 1979. (s listovima Nives Kavurić-Kurtović, Ivana Kožarića, Ivana Lackovića Croate, Ivana Lovrenčića, Ljubomira Stahova, Ivice Šiška i Miroslava Šuteja i predgovorom Bože Biškupića), te Kordu, 1980 (predgovor; Jean-Jacques Lévęque). IKRO Mladost mu je štampala mapu Traktat o ruci, 1986., (esej: Ranko Marinković; predgovor; Tonko Maroević). O Dimitriju Popaviću tiskane su tri knjige: Dimitrije (Josip Depolo, Tonko Maroević, Veselko Tenžera), 1980., Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu; Corpus mysticum (Mario Pénélope, Sergio Guarino), 1985., Galerija Studio S – Arte contemporanea u Rimu, i Dimitrije (Judite) Tonka Maroević, 1966., Grafički zavod Hrvatske i Muzej Cetinje u Zagrebu.
(iz knjige dojmova)
