DAVORIN RADIĆ
Portreti i autoportreti – 27. 1. – 22. 2. 2003.
Susret pojavnosti i nutarnjih odraza
Štafelajni portretist u svom radu svladava ne samo konkretan likovni problem – percepciju modela i njegovu transpoziciju – već donosi i karakter osobe. Portretist Davorin Radić redovito ostvaruje svoje portrete u tijeku jednokratnog poziranja, ako se slobodan razgovor sa slikarom (potpuno neusiljen i doslovce neukočen) uopće još može nazvati poziranjem. Nastali, dakle, u jednoj seansi ovi portreti odražavaju trenutačno raspoloženje modela, ali još više samoga slikara.
Nastojeći uhvatiti ono posebno i bitno Radić naglašava karakteristična obilježja osobnosti portretiranih, pa tako, primjerice, apostrofira Vanđurin šeretski osmijeh, ili nas navodi da uočimo kako je tijesno u kadru slike Blažanovićevoj skučenoj protegnutosti, ili u prvi plan izvlači gotovo neproporcionalne goleme šake Vladimira Malekovića, ili nam u nervoznom prepletu prstiju Tihomira Lončara prenosi njihov neprestani pokret. No, mora nam biti jasno: ma kako zahvalni portreti pred njim pozirali (a kolege slikari i drugi ovisnici o slikarstvu doista nerijetko to jesu), najzahvalniji Radićev model je on sam. To je njegov Mont Saint-Victoire, tu su mu poznate staze, zaravni i usjeci, u tim je radovima ekspresija najsnažnija i sasvim beskompromisna.
Radić radi bez stilizacija, odnosno bez dotjerivanja i uljepšavanja – brzim, naglim, raznosmjernim potezima naseljavaju platna i izrazito dinamične kompozicije. Likovna komponenta uvijek je veoma razrađena (ali ne u smislu dotjeranosti, nekakve cizeliranosti), povremeno dapače osamostaljena kako oblikovno tako i koloristički od fizionomijskih deskripcija. U takovoj nesputanoj igri kista isključeno je svako detaljiziranje koje bi vodilo u opisne podrobnosti ili u potanko ispisivanje motiva. Još korak, možda dva, i neke od slika, sa zamršeno dezintegriranom fakturom, našle bi se u apstrakciji. No, bez obzira koliko uživao u tako autonomnom rukopisnom plesu i u kolorističkim kontrastima koji se podvrgavaju jedino još slikarskom nervu, onom specifičnom stvaralačkom temperamentu, Radiću je registriranje predložaka, samo zapisivanje pojavnosti u svakom trenu, isuviše dragocjeno te ga nipošto ne želi napustiti. Za Radićev način rada rekao bih da je ključna riječ izloženost. On ide težim putem. U njegovu osjetljivom rukopisnom slikarstvu koje se ne odriče skicozne nabačenosti nema trikova da prikriju nedostatke, nema uljepšavanja – ni modela ni slike same. Posljedica je ranjivost, ali odatle i iskrenost. Doista, tko odluči pozirati Davorinu Radiću neka ne očekuje dopadljivost već izoštrenu karakterizaciju – ne toliko psihološke koliko morfološke naravi – što može dovesti do određenih ekspresivnih deformacija. A kad se radi o autoportretima izloženost je, dakako, udvostručena.
Kod nas ne postoji mnogo slikara tako otvorene forme dane u primarnim, neuglađenim širokim namazima i ujedno slikara otvorenih, dapače sklonih analitičnosti, za razliku od njemačke tradicije u kojoj, počevši od Lovisa Corintha – na čije djelo se sasvim svjesno poziva i naš autor – možemo naći opuse koji po svojoj naravi pripadaju ovakvoj krvnoj grupi. Razlog slabije zastupljenosti ovog slikara oljuštene epiderme u hrvatskoj umjetnosti, možda se nalazi u njenoj jačoj vezanosti za one tradicije koje iskazuju volju za čvršću i zaokruženiju formu. No ipak, primjer takvog prilaženja portretiranju – neprestano izlomljene ili uzbibane linije i neprekinutih kolorističkih kontrasta – nalazimo u nekim djelima Marijana Detonija (konkretno u karlovačkom razdoblju krajem 30-tih godina 20. stoljeća), upravo u portretima, dok je Oskar Herman na toj osnovi razvio snažne simboličke konotacije.
O relevantnosti pak slikarskog portretiranja (navodno odavno već anakrone, pa stoga i čudnovate pojave), pred svakim vjerodostojnim ostvarenjem – dakle artistički uvjerljivim i stvaralački predanim – naprosto je suvišno razglabati. Skrenut ću ipak pozornost na jedan uzgredan, gotovo spontan, pa opet – po okrenutosti tradiciji – tipičan Radićev koncept. Riječ je o nizu nepreuzetnih studija – olovkom i sepijom, tuševima u boji – u kojima nam se, pored ostalog, otvara zanimljiv uvid u autorov proces rada. Polazeći od Karasova Autoportreta (i to od onog skrivenog, od samog slikara novim autoportretom preslikanog, kojeg nam je otkrila tek rendgenska snimka) kojim se naš devetnaestostoljetni «začinjavac» ugledao na Rafaelov Autoportret, Radić dolazi do interferencije sa svojim autoportretom, dolazi do preklapanja i pretapanja dvaju predložaka – jednog realnog i drugog iz svijeta umjetnosti. Ne samo izraz poštivanja vlastite tradicije, to je čin poistovjećivanja subjekta uz ulog idealizacijskih projekcija i istodobnog posvajanja s prizvukom mitologemske dimenzija. Zastao na razini minijaturnih bilježaka, ovaj slijed variranja održava spomenuta šira iskustva, ali se razvija po nutarnjim slikarskim porivima.
Nikola Albaneže
Davorin Radić rođen je 15. veljače 1957. godine u Hrvatskoj Kostajnici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Hrvatskoj Kostajnici. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završio je u klasi prof. Vasilija Jordana. Bio je suradnikom Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera u razdoblju od 1983. do 1985. godine. U izdanju KONTURE d.o.o. 1997. godine, objelodanjena mu je monografija Davorin Radić iz pera Đure Vanđure, a 2002. godine u izdanju biblioteke «Contra» (Žorž Draušnik) dovršena mu je i monografija akvarela «Akvareli» autora Josipa Škunce. Koautor je glazbeno-grafičke mape «Contra». Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.
(iz knjige dojmova)
