DANIELA PAL BUČAN

 Zbilja i privid – 29. 4. – 16. 5. 2013.

Zbilja i privid

Evidentirati viđeno složeni je postupak. Već samo motrenje pretpostavlja najmanje tri opažajne razine: optičku, perceptivnu i mentalnu. Gledajući (mehanički odraz), mi ujedno opažamo (zamjedba) i uviđamo (predodžba). Uvid pretpostavlja obradu opaženog uz pomoć filtra uma. Kognitivni procesi koji su-oblikuju sliku uvida oslanjaju se, pak, na tzv. dostupne kategorije, kumulativno znanje stečeno iskustvom. Pojavi koju percipiramo dodjeljujemo pojmovni naziv koji već imamo ‘pri ruci’; u protivnome, za rečenu pojavu ostajemo ‘slijepi’, ne uspijevajući je prepoznati i razvrstati u njoj pripadajuću kategoriju. Tim kategorijama pripada i disciplina likovne pismenosti, sposobnost da slikovni izraz sagledamo kao osobiti vid govora. Govor koji smo vični ‘razumijevati’ temeljem uvida u znakovne konvencije likovnog oblikovanja, u sintaktičke i semantičke aspekte vizualnog jezika. Nadalje, složeni proces evidencije ne odnosi se samo na pojavnost djela. Evidencijom slike razmatramo i njen osobiti odnos spram zbiljnog. Riječ je o zbilji njene navlastite pojavnosti, ali i o predstavljačkoj funkciji kojom se slikom prikazano odnosi spram stvarnih predmeta, pojava i ideja.

Što možemo evidentirati u susretu sa slikama Daniele Pal Bučan? Zanemarimo li puki retinalni podražaj optičke slike, prvu zamjedbu opažamo na perceptivnoj razini. Te slike vlastitu pojavnost očituju živo ritmiziranim raznobojnim teksturama. Sa stilskog stanovišta, oslanjaju se na iskustvo primarnog i analitičkog slikarstva, kojemu je glavna značajka izlaganje temeljnog uvjeta slikarskoga postupka: napučivanje (ličenje) površine slike. Elementarni slikarski postupci ovdje uključuju nanašanje boje spužvastim valjkom u potezima koji se pružaju od ruba do ruba stranica četvorine. Pravilno trasirane trake prekrivaju čitavu površinu slike. Ispunjene su štapićastim oblicima nanizanima okomito spram smjera kojim su nanizane trake. Time tvore gust ortogonalni preplet, koji može podsjetiti na ornamentalne uzorke tekstilnog dizajna. Trake su višeslojno obojane. Budući da su štapićasti oblici položeni repetitivnim slijedom uslijed vrtnje valjka, izmjenjuju se s pauzama – prazninama koja propuštaju podslikani sloj. Ponegdje je podslikani sloj zamućen, što dodatno ističe štapićaste znakove.

Jednostavna podjela slikovne površine na višebojne trake nije ishod, već je tek polazište kompozicije Danielinih slika. Daljnje postupke sačinjavanja možemo odrediti navodom Vila-Matasa: “Sviđaju mi se pravila igre koja obvezuju samo jednog čovjeka.” Drugim riječima, kriterij pri sačinjavanju i zgotovljenju slike nije autoričino htijenje; niti su to ‘pravila’ uvriježenih oblikovnih inačica pripadajućeg stilskog idioma. Kriterij je ‘nalog’ što ga očituje sama slika u nastajanju. Slikarica tek budno prati poticaje koje slika odašilje svojemu tvorcu. Promatrati Danieline slike znači slijediti trag narušavanja predvidiva, zakonomjerna nizanja geometrijskih i ritmičkih sekvenci. Ta strategija iznevjeravanja ima nekoliko djelatnih ‘poluga’: kolorističku međuizmjenu štapićastih oblika, odnosno ‘rušenje’ (preslikavanje) već položenih premaza boje. Na tome mjestu slikarica napušta doktrinu primarnog slikarstva i upušta se u neizvjesnu igru iznalaženja ‘prave mjere’, usklađujući novopridošle elemente. U tome je vodi potreba za izražajnom napetošću, za sadržajnim i smislenim ispunjavanjem površine. Slikarski postupak prestaje biti automatičan; postaje motiviran. Motivacija proizlazi iz sustavnog osluškivanja bȉla slike; slikanje postaje dinamičan proces koji uvir ima u sjedinjenju svih sastavnica slike. Pregnantna cjelovitost slikovne predodžbe ideal je koji slikarica nastoji ostvariti. Polazišna analiza tako se preobražava u sintezu.

Budući da se svaka slika očituje i kao predodžba (mentalna slika), legitimno je pitati se što (još) Danieline slike predstavljaju, osim vlastite pojavnosti? Ili pak, prema kojim ih “dostupnim kategorijama” možemo razvrstati? 

Danielina djela referiraju se na računalne slike koje poznajemo pod nazivom autostereogram. To je slika sačinjena od niza repetitivnih uzoraka koji se ponavljaju uzduž i poprijeko slike. Ukoliko se slika gleda na pravilan način (tako da fokus pogleda lociramo na određenoj razdaljini iza reprodukcije), u mozgu se stvara iluzija trodimenzionalne slike. Autostereogram, na neki način, prikazuje uvjete same percepcije, prikazujući ih kao posljedicu pretvaranja vizualnih informacija iz jednog opažajnog sistema u drugi. Vještina gledanja vještina je dekodiranja i transformiranja vizualnih kodova. Tako shvaćene, Danieline slike prikazuju vizualne (likovne) kodove kao uvjete percepcije, u njenome slučaju kao sliku (računalne) slike, koja je i sama tek (kodirana) slika zbilje. Dakako, jasno je da se promatraču ne nalaže da njene slike gleda poput autostereograma. Jednako tako, ne treba ih tumačiti kao puke ilustracije računalnih slika. One naprosto sredstvima likovnog govora nastoje afirmirati realitet slikarstva, discipline kojoj nije za cilj kodirati zbilju, već je izraziti vlastitim autonomnim sredstvima. Budući da je temeljni ontološki realitet slikarstva područje vidljivog, Danieline slike tematiziraju upravo tu razinu virtualne zbilje.

Naposljetku, ustvrdimo da se na rečeni način u Danielinu slikarstvu perceptivna i mentalna slika (zamjedba i predodžba) povezuju i preklapaju, zatvarajući krug. Toj pretpostavci kao potvrda neka posluži Pribramova neurološka teorija, koja tvrdi da se komuniciranje moždanih valova s tijelom navjerojatnije odvija u obliku valova i uzoraka, a ne u obliku slika. Kao što kaže McTaggart, “Prilikom gledanja ne vidimo same predmete, nego percipiramo samo njihove kvantne informacije, te iz njih gradimo sliku našeg svijeta.” Teksturalni uzorci Danielinih slika mogu nas zavesti da u njima potražimo “kvantne informacije”, odnosno da stvarnu “sliku našeg svijeta” sagledamo kao vibracijske valove koji leže u potki privida. S toga stanovišta, naša je slika svijeta tek virtualna stvarnost. “Samim činom promatranja na neki način transformiramo bezvremeni i besprostorni svijet interferencijskih uzoraka u konkretan i diskretan svijet prostora i vremena. Prostor i vrijeme stvaramo na površini naših očnih mrežnica. Očna leća kao u hologramu pokupi određene interferencijske uzorke i pretvori ih u trodimenzionalne slike.” (McTaggart)

Zaključno; ukoliko je naša slika svijeta tek privid što u zbilji tvore interferencijski uzorci, i ukoliko su optička, perceptivna i mentalna slika tek (za našu uporabu) preoblikovane slike izvorne zbilje, u koji red pojava možemo svrstati slike Daniele Pal Bučan? Po svoj prilici, možemo ih držati za ‘realne’ (ne i realistične) slike; slike koje možda pripadaju tradiciji nepredmetnog slikarstva, ali koje u suštini nastoje prikazati supstancijalnu pojavnost predmetnog svijeta. Ne onakvog kakvoga ga mi vidimo, već kakvim se nadaje u svojoj valnoj, odnosno kvantnoj prirodi.

Jagor Bučan

Daniela Pal Bučan rođena je 1970. godine. U Daruvaru završava srednju ekonomsku školu. Godine 1995. diplomirala je na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, smjer Građevinski materijali. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Slikarski odsjek, u klasi profesora Igora Rončevića, diplomirala je 2003. godine.

Samostalne izložbe:
2004. Zagreb, Galerija Matice hrvatske
2004. Rijeka, Galerija O.K.
2005. Zagreb, Galerija CEKAO
2006. Zagreb, Galerija Kristofor Stanković
2007. Split, Konzervatorska galerija
2007. Trilj, Gradska knjižnica
2007. Zaprešić, Galerija Razvid (s J. Bučanom)
2008. Zagreb, Galerija Zvonimir, (s I. Bašić i S. Đurinec)
2009. Zagreb, Galerija Porezne uprave

Skupne izložbe:
2002. Zagreb, Galerija Kristofor Stanković
2002. Lubenice, Kulturno-edukativni prostor Škola
2003. Zagreb, Galerija Kristofor Stanković
2003. Zagreb, Galerija SC
2003. Zagreb, Ministarstvo kulture
2004. Zagreb, Galerija Zona, Fresh Start
2004. Karlovac, Galerija Vjekoslav Karas, 3. hrvatski trijenale akvarela
2004. Slavonski Brod, Izložbeni prostor Vladimir Becić, 3. hrvatski trijenale akvarela
2005. Zadar, 17. hrvatski trijenale slikarstva – Plavi salon
2006. Rijeka, Galerija Kortil, Klasa Rončević
2010. Split, 2. međunarodni bijenale slikara i kipara “Mediteran 2010.”
2010. Slavonski Brod, Karlovac, Zagreb, 5. hrvatski trijenale akvarela

fotografije s otvorenja izložbe