IVAN-IVICA PERCL

Slike, crteži, pasteli, 11. 10. – 22. 10. 1993.

IVAN PERCL – GLAZBENIK SLIKAR

Ivan Percl poznat je u javnosti prije svega kao glazbenik: skladatelj, vokalni i instrumentalni interpret, te kantautor šansone osebujnog i originalnog glazbenog izraza od vremena kada je još davnih 6o-tih godlna započeo samostalnu karijeru – najprije značajno inspiriran Bobom Dylanom i Donovanom npr., da bi zatim skladao niz vlastitih šansona i uglazbio tekstove brojnih hrvatskih pjesnika (D. Cesarića, Z. Goloba, Z. Sabola, T. Bilopavlovića i drugih). S istančanim smislom za jednostavnu formu, pjevnu i lako upamtljivu (prisjetimo se samo njegove interpretacije šansone Stari Pjer). Bio je razumljiv i drag i mlađoj i starijoj generaciji, a i nekom vrstom prvog protestnog pjevača u nas, karakterističnog scenskog imagea. No uz tu svoju glazbenu karijeru, Percl je od najranije mladosti imao potrebu da se izrazi i na likovnom planu – crtežom i slikom. Već kao petnaestogodišnjak crta brojne karikature (rane šezdesete godine), te pohađa tečajeve različitih likovnih tehnika, a od 1970. sa zanosom se upućuje u tajne naive podravskog bazena, te radi prve takve crteže i zatim slika uljem na staklu inspiriran hlebinskim naivnim krugom.

Zasigurno je susret s Ivanom Generalićem 1970. u Hlebinama, kada Percl gostuje kao šansonjer na Međunarodnom susretu naivne umjetnosti Naivni 70 (18. 7. – 20. 9. 1970.), bio od presudne važnosti. Od rane mladosti zaljubljen u likovne umjetnosti, ovdje on nalazi snažan impuls za vlastiti likovni izraz. Još u proljeće 1970. gostuje u Hlebinama u kući Ivana Generalića te tamo crta svoj prvi crtež seljanke u dvorištu koja hrani kokoši, a kojem će Ivan Generalić vlastoručno upisati ocjenu 5! Kompozicija je skladno složena oko centralnog lika sa živopisnim okruženjem okolišnih detalja, napose ptice u letu i kokošima na tlu. U verziji iste slike izvedene na staklu 1970. još je prisutna formalna nespretnost i plošnost u vertikalno superponiranim segmentima prostora i vizure, no koloristički ta slika je već nešto drugačija i od tadašnje hlebinske naive (tretman stabla i pozadine općenito). Oduševljenje poznanstvom s Ivanom Generalićem rezultirat će i simpatičnim portretom Tateka – ribiča u onoj figuri i pokušajem realističkog portretiranja Portret Tateka na osnovu fotografije. Dok se u prvom portretu provlači Perclova sklonost karikaturi, u drugom je drugi pol njegova interesa: realističko prikazivanje predmeta i ljudi. Ta dvojnost ili čak trojnost likovnog izraza može se kroz njegov rad pratiti stalno. Vjerojatno je to posljedica autorova lutanja u traženju sebi najbližeg likovnog izraza, a i rezultat raznolikih utjecaja kroz amatersko likovno školovanje, relativno kratki period proveden u akademskom okruženju Majstorske radionice Krste Hegedušića i oduševljenje Naivom). Ono što je zanimljivo najkvalitetnije svoje radove Percl ostvaruje upravo u domeni naive, ali to u vrlo kratkom periodu između 1970. i 1975., kada nastaje desetak vrlo zanimljivih ulja na staklu, originalnih i nadahnutih, s novim kolorističkim elementima koji ih razlikuju od tipičnih ostvarenja hlebinske škole. Takve su, na primjer, slike, vrlo dobra i neobična slika Vrbe u zimi i Žena u snijegu iz 1970., u neuobičajenim sivo-bijelo-crnim tonalitetima, koji bi mogli asocirati na rane radove Ivana Večenaja kasnih pedesetih i početkom šezdesetih godina, ali jedino po tojgami sivi-crno-biielog.

Druge pak izrazito kolorističke slike poput Prošćenja u Molvama (na kojoj ie eksperimentirao dvije godine – 1970.-1972.) i Mrtva priroda iz 1972. upućuju koloristički i formalno na nemirna i koloristički smjela slikarska rješenja Franje Mraza (nanošenje boje u mrljama) kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. Sva će se ta traženja uz izražen smisao za kolorizam i slobodni tretman prostora sliti u najboljim perclovim ostvarenjima u pronađen i autentičan likovni izraz u slikama Cvijeće u košarici,1972., Zaboravljeno cvijeće, 1973. i Autoportret iz 1975. godine. Na tim je slikama, rađenim pomno, dugotrajno, s velikim marom i zanosom, Percl iskazao svoju unutarnju ikonografiju, svoj odnos prema svijetu, svoju najdublju intimu. Šareno cvijeće nemirno raspoređeno u pomno slikanoj košarici okruženo narodnim vezom, što je u kružnim naborima položen oko košare, pred otvorenim prozorom svjetlosti, njegova je oda toplini doma, prijateljski pružena ruka dobrodošlice svakom dobronamjernom posjetiocu, ova je slika zgusnuti simbol ljubavi, dobrote i topline, njegovog osnovnog životnog creda.

Zaboravljeno cvijeće – (kao i crtež lzgubljeno cvijeće iz 1971.) na isto kvalitativnoj kolorističko-kompozicionoj razini, upozorava na umiranje cvijeća i prirode u zagađenom okolišu nesavjesno odbačenih otpadaka. Ugroženost ljepote, tragedija zbilje, jedna od sasvim rijetkih ekoloških tema u našem naivnom slikarstvu tog vremena (izuzmemo li Josipa Generalića koji se tom temom intenzivno baviti od sredine sedamdesetih godina nadalje). Slika je minuciozno izvedena sve do najsitnijih detalja i odiše jednako snažnom dramatičnošću kao Košarica, ali s drugim emocionalnim predznakom.

Autoportret iz 7975. također je neobična slika u kontekstu hrvatske naive tog razdoblja i gotovo da je na granici između naive i uvjetno nazvanog akademskog načina slikanja (težnja k prostudiranim kolorističkim efektima u okviru prozora i obrisima grada u pozadini, nasuprot tvrdoći strogo slikanog lica i detalja odjeće). Likovni interes tu preteže nad sadržajnim, romantični lik umjetnika ostaje pak nedokučiv. I tad nastupa drastični rez. Ivan Percl iza 1975. više ne slika na staklu. Nastupa razdoblje potpune samozatajenosti na likovnom planu. Strah pred tada pomodnom naivnom umjetnošću, koja upravo tih godina preko svojih najznačajnijih autora ostvaruju vrhunska ostvarenja, i strah pred sudom javnosti da se sada baš svi moraju time baviti… bio ie, čini se, presudan. Možda i ni razumijevanje nekih galerista, koji mu nisu vjerovali da je to on naslikao. Tko zna? Već je bio poznat kao pjevač, šansonjer i skladatelj. Pa sad još i slikarstvo! Čemu? U svakom slučaju Percl svoj slikarski svijet zatvara pred javnošću.

Tek će se tu i tamo pojaviti ponekim radom na nekoj od skupnih izložbi, a samostalno će izlagati prvi put tek 1989. godine. I zatim ponovno nastaje niz crteža, pastela, a njegove su najomiljenije teme: cvijeće, posebno suncokreti, košarice, narodni vezovi i čipke na stolu, osnovni simboli topline doma, ljepote sunca i prirode, njihove povezanosti, neophodnosti.. Do konca 1990, – do pred vrijeme rata – u te dvije godine nastaje čitav niz takvih radova crtački sigurnih i samosvjesnih, a lirski u atmosferi. Stilizacija se sažima u čiste forme i znakove, u jasno čitljive simbole. Tu bi mogla postojati opasnost od upadanja u dopadljivu šablonu, no vjerujem da će se nakon toliko godina slikarske samozatajnosti i iskrenog traženja vlastita puta Percl vratiti tragu svojih ponajboljih slika, što se već vidi na ciklusu crteža i pastela iz 1990. godine. Oni odišu iskrenošću i jednostavnošću ovog u obično i svakodnevno zaljubljenog umjetnika punog humanosti i topline, kakav je uvijek bio i u svojim pjesmama. Percl se spontano vratio svojoj izvornoj inspiraciji, vremenu svoje najjače dojmljivosti hlebinskom naivom i to, ne zaboravimo, kao umjetnik iz izrazito urbane sredine, dakle gradski čovjek, koji ju je već tada osjetio na rafiniran način. On iako nesvjesno postaje sponom i sjećanjem na to daleko i pomalo zaboravljeno vrijeme i vjerujem da je to buđenje današnje hlebinske atmosfere pravi nastavak njegovog autentičnog umjetničkog izričaja.

prof. Nada Vrkljan-Križić

Katalog:
1. Didek Sebastijan, 1970., ulje/staklo, 20×17 cm
2. U dvorišću, 1970., ulje/staklo, 43×31 cm
3. Suncokreti, 1970., ulje/staklo, 43×21 cm
4. Suncokreti pred oluju, 1970., ulje/staklo, 67×49,5 cm
5. Vrbe u zimi, 1970., ulje/staklo, 35×63 cm
6. Žena u snijegu, 1970., ulje/staklo, 30×26 cm
7. Prošćenje u Molvama, 1970.-1972., ulje/staklo, 32×45 cm
8. Posljednji pijev, 1971., ulje/staklo, 55,5×44 cm
9. Cvijeće, 1972., ulje/staklo, 55,5×44  cm
10. Cvijeće u košarici, 1972., ulje/staklo, 55,5×44  cm
11. Mrtva priroda, 1972., ulje/staklo, 44×55,5 cm
12. Zaboravljeno cvijeće, 1973., ulje/staklo, 55,5×44   cm
13. Autoportret, 1975., ulje/staklo, 55,5×44   cm
14. Večernja molitva, 1975., ulje/staklo, 55,5×44 cm
15. Prošćenje u Molvama, 1970., olovka/papir, 43×54,5 cm
16. U kući Mate Generalića (Krava Mala), 1970., kemijska olovka/papir, 19,5×27,5 cm
17. U dvorišću, 1970., olovka/papir, 29,5x21cm
18. Tatek, 1970., kemijska olovka/papir, 29,5x21cm
19. Portret Tateka, 1970., kemijska  olovka/papir, 23,5×16 cm
20. Prišli su pajdaši, 1971., olovka/papir, 54×42 cm
21. Sretni ribič – Dida Tonči, 1975., olovka/papir, 54×42 cm
22. Seoski harmonikaš, 1972., flomaster/papir, 44x33cm
23. Suncokreti, 1993., (4 crteža), tuš/papir, 35x25cm
24. Suncokreti u ćupu na prozoru, 1973., fotokopija, akvarel/papir, 59×42 cm
25. Sjećanje na Ivana Generalića, 1993., olovka/papir, 63×44,5 cm
26. Hrvatski suncokret, 1993., tuš/papir, 63x45cm
27. Vrbe, 1993., tuš/papir, 10×25 cm
28. Ljubav suncokreta, 1993., tuš/papir, 45,5×35 cm
29. Pred buru, 1993., tuš/papir, 40×29 cm
30. Suncokreti poslije kiše, 1990., tuš/papir, 47×65 cm
31. Ciklus Sjećanje na prilaz Gjure Deželića 60/2, 1993., tuš/papir,  40×30 cm
32. Krizanteme, 1990., pastel/papir, 50×65 cm
33. Stolić s cvijećem, 1990., pastel/papir, 65×50 cm
34. Košarica, 1990., pastel/papir, 65×50 cm

Ivica Percl rođen je 1. siječnja 1945. godine u Zagrebu, Hrvatska, gdje uz redovno školovanje završava i Muzičku školu Vatroslav Lisinski. Medijsku popularnost stekao je kao rock-pjevač i gitarista sredinom šezdesetih godina kada dobiva prvog protestnog pjevača u nas. Koncem šezdesetih i u sedamdesetim godinama sve se više posvećuje kantautorskom i šansonjerskom pozivu, gdje postiže zamjetne rezultate, a čime se profesionalno bavi od 1966. do danas. Crtanjem se bavi od najranije mladosti, a od 1959. pohađa i razne tečajeve keramike, drvorezbarstva, te slikarstva. Slikanjem u tehnici ulja na staklu bavi se od 1970. godine. Prve poduke dao mu je naivni slikar Ivan Generalić, da bi kasnije kao vanjski suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušićaa dvije godine slikao pod likovnim vodstvom prof. Krste Hegedušića, a potom pod nadzorom slikara Dušana Maleševića. Izlagao je na više skupnih izložbi. Od 1989. godine član je Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske (DNLUH), Društva karikaturista Hrvatske i Društva skladatelja Hrvatske.

Samostalne izložbe:
1989. Slike, crteži, pasteli, povodom dana Termomehanike, radna organizacija Termomehanika, Sesvete
1990. Samostalna retrospektivna izložba karikatura 1960.-1990., Muzej Prigorje – Galerija Kurija, Sesvete
1992. Slike, crteži, pasteli, Galerija Mirko Virius, Zagreb
1998. Izložba pokladnih maski i TV karikatura, Područni ured Sesvete
1993. Crteži, pasteli, Hrvatska gospodarska banka d.d.
1993. Slike, crteži, pasteli, Galerija lNA, Zagreb
1993. Slike, crteži, pasteli, Galerija “Dubrava”, Zagreb

Skupne izložbe:
1972. 5. salon mladih, Umjetnički paviljon, Zagreb
1973. Gost likovne grupe 10. lipanj V. Gorica, Muzej Turopolja, V. Gorica
1981. Likovni život Dubrave, Galerija Dubrava, Zagreb
1981. Likovni život Dubrave, Tvornica autobusa, Zagreb
1983. Likamses, Muzej Prigorje, Galerija “Kurija, Sesvete
1984. Likamses, Muzej Prigorje, Galerija “Kurija, Sesvete
1985. Likamses, Muzej Prigorje, Galerija “Kurija, Sesvete
1987. 1. smotra neprofesionalnog stvaralaštva Zagreb, Tehnički muzej, Zagreb
1987. Pjevači slikari, Galerija Palainovka, Zagreb
1989. Sesvetski likovni krug, Galerija Atelier VB, Sesvete
1990. Sesvetski likovni umjetnici, Galerija Atelier VB, Sesvete
1992. 1. Sabor hrvatskih umjetnika Hrvatske, Galerija izvorne umjetnosti     Zlatar
1993. Grisia 93., Rovinj
1993. Likovni umjetnici za mir, Galerija Vatroslav Lisinski, Zagreb
1993. Izložba i aukcija slika u korist 145. brigade