O VLADIMIRU FILAKOVCU
ŽIVOTOPIS
1892.
Rođen je 9. ožujka u Slavonskom Brodu. Bio je drugo od osmero djece Vjekoslava Filakovca, pravnika i financijskog činovnika podrijetlom iz Vukovara i Helene pl. Krautzak.
Djetinjstvo provodi u mjestima očeva službovanja: Slavonskom Brodu, Vukovaru, Osijeku, Korenici, Perušiću i Gospiću.
Rano počinje slikati. Posebno valja izdvojiti razdoblje provedeno u Osijeku, gdje je završio gimnaziju, a u ateljeu uglednog osječkog slikara Dimitrija Markovića, poznatog po svojoj otvorenosti, stekao prva slikarska znanja.
1911.
U Budimpešti upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (Sépmüvészeti Akademia) kod profesorâ Tivarda Zemplényija i Deszö Pilcha.
1914.
Prvi svjetski rat donosi mu prekid studija jer je mobiliziran u austrougarsku vojsku. Nastaju skice i crteži iz vojničkog života.
1916.
Vratio se u Budimpeštu i završava studij na Akademiji likovnih umjetnosti.
1917.
Ponovo je na bojištu, na istočnoj bojišnici, uglavnom u Besarabiji i Ukrajini. Tamo u skicama i crtežima stvara iznimno bogato i snažno svjedočanstvo o ratnim stradanjima.
1918.
Poslije završetka rata nastanio se u Osijeku, u kojemu 1919. godine, u velikoj dvorani Trgovačko-obrtničke komore, ima samostalnu izložbu. Njome je osnažio svoj slikarski autoritet i pribavio neopredijeljene simpatije građanstva i uvažanje kritike.
1921 – 1923.
Boravio u Beču. Crta i slika urbane motive, vedute, scene iz kvarta. Prati umjetničke događaje i usavršava slikarsko znanje po muzejima i galerijama. Uz crtež i uljane slike radi i u grafičkim tehnikama bakropise i litografije.
Iznimno mu je plodan rad kao ilustrator.
U Beču nastaju pojedina kapitalna slikarska ostvarenja: Ulica u Beču, Šalica sa žemičkom i dr.
Portretira Tartagliu, Turkalja, Tijardovića, Konjovića…, a tada nastaje i antologijski Autoporetret.
1923. – 1927.
Povratak u Osijek. Iste godine u tom gradu, a godinu dana kasnije u nedalekom Đakovu priređuje samostalne izložbe. Velika siesta naziv je slike koju 1924. napravio, a 1925. godine izložio na izložbi Exposition Fiumana di belle arti u Rijeci.
S tom slikom postiže golemi uspjeh o čemu svjedoči neskriveno oduševljenje u brojnimm člancima i osvrtima. Naime, na slici je prikazana žena koja leži s malo podignutom suknjom, otkrivajući tako ljepotu svojih nogu, „skrivenu“ u crne svilene čarape. Prema toj slici talijanski je proizvođač dao ime Siesta ženskim čarapama koje je počeo proizvoditi.
U ovom razdoblju nastaju i ostale njegove osobito značajne slike: Rukav stare Drave zimi… i brojni portreti: Portret Stjepana Radića, Portret glumice Grete Kraus i drugi. Rado boravi u prirodi, posebice s prijateljima G. Krklecom i B. Nušićem, koji ga je i nagovorio da dođe živjeti u Beograd. Lovi najčešće na lovačkom dobru u Belju, ali i u jedinstvenom rezervatu prirode – baranjskom Kopačkom ritu. Godine 1926. opet samostalno izlaže: u Osijeku, Đakovu i, prvi put u Beogradu. Boravi 1925. godine u Italiji, a potom i na Hvaru, gdje nastaje hrvatski ciklus naglašenije kolorističke palete.
1927. – 1929.
Ženi se Ivanom Abel, rođenom 1909. u Zagrebu. Iste, 1927. godine dobio je sina Ivana. On će, kao i godinu dana kasnije rođena kći Ljerka, biti slikar.
Velikim izložbama predstavio se 1929. godine u Osijeku i Beogradu.
1930. – 1936.
Obitelj Filakovac seli u Beograd. Prijateljuju s Krklecom i Nušićem, s kojim u suradnji s Predićem, godinu dana uređuju Ilustrovano vreme, a nekoliko godina je i suradnik s ilustracijma.
Filakovčeva kći Asta, buduća glumica, rođena je 1930., a njihovo četvrto dijete, sin Marko, kasnije zapaženi grafičar, 1931. godine.
Pokrenuo je i uređivao od 1936. godine humoristički list Jež i Ošišani jež. U tom razdoblju slika portrete kraljevske obitelji.
U Narodnoj skupštini u Beogradu 1936. radi veliku zidnu sliku Ribari.
1938.
U beogradskom Paviljonu Cvijete Zuzorić otvorena mu je velika samostalna izložba.
1939.
Samostalnu izložbu priređuje u Domu likovnih umjetnika u Zagrebu.
1940.
Izabran je za izvanrednog profesora Akademije likovnih umetnosti u Beogradu. Taj će posao obavljati samo godinu dana.
1941.
U ratnim okolnostima obitelj Filakovac seli u Zagreb, u zagrebačku Dubravu, a Osječka ulica bila je oaza netaknute prirode, za kojom toliko žudi njegov bujni ravničarski duh.
Ovo predgrađe nadomak Zagreba nudilo je spokoj i idilu. S obitelji, okružen jednostavnim ljudima, tada je ipak našao sigurnije i mirnije uvjete za život. Ovdje su nastala njegova brojna i vrlo značajna djela s motivima iz predgrađa.
1948.
Izabran je za redovitog profesora Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u kojoj će ostati raditi do 1962. godine.
1957. – 1966.
Razdoblje tijekom kojeg nastaje njegov iznimno bogat i značajan animalistički ciklus. Slike tada nastale nalaze se u uglednim zbirkama u inozemstvu: zbirci markiza Odescalchija, zbirci grofa Cabala i dr.
1967.
Otvorena samostalna izložba crteža i grafike u Kabinetu grafike.
1970.
Nagrađen nagradom rimske Accademia Internazionale Tomaso Campanella di lettere, arti, scienze.
1972.
Dobitnik je dva prestižna inozemna prizanja:
Diploma e medaglia d’argento,
Medaglia d´oro di membro honoris causa.
U Zagrebu u ULUH-u, u prigodi dobivanja počasne diplome i prijema u članstvo internacionalne Akademije Tomasso Campanella u Rimu, priređena mu je samostalna izložba.
Umro je u zagrebačkoj bolnici u Vinogradskoj ulici 22. studenoga.
U prosincu iste godine otvorena mu je posthumno retrospektivna izložba u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. Autor izložbe je bio Matko Peić.
Posthumno je dobio priznanje Academia Italia delle Arti e del Lavoro, s naznakom: Nomina di Accademico con medaglia d´oro Vladimir Filakovac alla memoria, 19. luglio 1980.
Osječka Galerija likovnih umjetnosti, u suradnji s Umjetničkim paviljonom u Zagrebu, 28 godina poslije, 2000. godine, postavila je najobuhvatniju retrospektivnu izložbu ovoga velikana hrvatskog slikarstva XX. stoljeća. Autorica je bila Jelica Ambruš
U povodu otvorenja novog izložbenog prostora Galerije Dubrava u zdanju Kulturnog centra Dubrava, g. Milan Bešlić predložio je da taj novouređeni prostor dobije ime g. Vladimira Filakovca, slikara koji je od 1941., pa sve do svoje smrti 1972. godine radio i stvarao u Dubravi. Galerija s ponosom nosi njegovo ime od 8. listopada 2001. godine.
