ŽELJKO SENEČIĆ

30. 9. – 20. 10. 2002.

(naslovnica kataloga)

SENEČIĆEV ZAGREB

Rođeni Zagrepčanin, Željko Senečić je to ne samo po činjenici koju dijeli s mnogima među nama, već prije i više od svega Zagrepčanin po svojemu svjetonazoru. Naime, više u priči, a manje u svakidašnjem životu našega glavnoga grada možemo prepoznati svu slojevitost ove tvrdnje. Što je to – po svjetonazoru – Zagrepčanin? Pitanje se nekomu može učiniti pretencioznim i neukusnim. Međutim, tomu ipak neće biti tako, jer u prilog rečenomu govori mnogo razloga koji opravdavaju takvo “etiketiranje”. Biti Zagrepčaninom (ili Zagrepčankom) ne pretpostavlja tek lijepo ponašanje, uglađen i “cifrast” razgovor, već prije i vide od toga svu onu privlačnost autentičnoga urbanog života. On je čvrsto definirao standarde ponašanja i oblike komuniciranja, a njega, urbani život, tolika je stoljeća izgrađivala srednjoeuropska kultura i uljudba.

Zagreb je dio te povijesti, značajne i zanimljive koja se, međutim, nije očuvala u cijelosti u svakodnevnome njegovom životu kao, primjerice, u Beču. No, ona nije posve zatomljena. Prepoznata je u građanima koji ju žive. Istina, među rijetkim građanima – Zagrepčanima.

Upravo iz ovoga konteksta vjerujem da možemo bolje akceptirati i svjetonazor onih koji se i danas određuju Zagrepčanima. Istu sudbinu dijele i ostali srednjoeuropski gradovi u kojima je taj kontinuitet nasilno prekinut: Prag, Budimpešta, Ljubljana… No, ipak tragove to velike kulture i značajne povijesti, osim među rijetkim pojedincima, susrećemo i prepoznajemo i oko sebe, u gradu. Najviše u skladnim obiteljskim kućama, solidno uređenim gradskim ulicama te napose reprezentativnim zdanjima, stilski besprijekornim i majstorski izvedenim. Zavirimo li u njihov interijer, primijetit ćemo iste vrijednosti, koje nažalost nisu baš tako uočljive, jer su oštećene ili loše očuvane. Tragove kulture življenja sačuvao je i ovaj grad. Ako ne u svojoj punini, onda svakako u intimi rijetkih obitelji. Upravo je ove svoje odlike i značajke Zagreb emanirao u cijeli hrvatski prostor.

U svakodnevnom se životu, na balovima i plesovima, u uredima i kavanama govorio i specifični kajkavski, koji i danas “funkcionira”. No, život Zagreba u umjetnosti osobito je privlačna tema. Inspirativan slikarima i pjesnicima, svoje je trgove i ulice, perivoje i parkove, predgrađa i otmjene četvrti, rijeku Savu i napose Sljeme, usudili bismo se reći “darivao” umjetnicima.

Upravo u tom Zagrebu Zagrepčanin Željko Senečić nalazi poticaj svojemu stvaralaštvu. Za njega, možda je bolje red Zagrebčanca (još bolje – Purgera!), ovakav Zagreb, nekoć Agram, uistinu je neiscrpan i moćan poticaj njegovu svjetonazoru kao i njegovome stvaralaštvu. Dijalog koji ovaj umjetnik vodi s rodnim gradom dubok je i intenzivan. Bilo da je riječ o njegovim ulicama (i onima koje žive tek u sjećanju), trgovima u skrovitim sjenama Gornjega grada, u živosti Iličkoga placa, u okomicama katedrale, u velikim krošnjama zrinjevačkih platana, u Gradskoj kavani, Esplanade, Palace-u… i u tolikim nespomenutim zagrebačkim motivima Željko Senećić je tražio urbanu ljepotu grada.

Ne samo svojim brojnim crtežima, grafikama i slikama, već jednakim žarom pišući kazuje o svojemu Agramu, čuvajući od zaborava i njegovu vizualnu specifičnost, ali i događaje, ljude, prizore i scene, njegove boje i mirise, riječju, sav život grada.

Ovaj iznimni vedutist Zagreba zabilježio je to brojna gradska lica, portretirajući dokumentarno i poetski.

Milan Bešlić

ŽIVOTOPIS:

Samostalne izložbe slika: Zagreb (više od 50 izložbi), Madrid, Beč, München, Graz (3 izložbe), Bologna (2 izložbe), Ženeva (3 izložbe), Beograd, Sarajevo, Trst, Zenica, Varaždin, Samobor, Karlovac, Split, Lausanne, Dubrovnik, Osor, Lovran.

Grafičke mape: ZAŠTO, ZAGREB, DUBROVNIK, ZADAR, ISTRA i RAB.

• Grand Prix za slikarstvo: Pariz, Salon nacija, 1984. godine.

Filmografija – autor scenarija za igrane filmove: Događaj, Kuća, Motel Mjesečina, Pont Neuf, Zavaravanje, Dubrovački suton, Kvartet.

Režiser igranih filmova: Pont Neuf, Zavaravanje (Berlinski i festival u Ženevi), Dubrovački suton (München – Svjetski film).

Režiser kratkih filmova: Face to face (TV festival Monte Carlo), Dubrovnik u ratu i miru, Irina, Događaj u jednom danu, Istra – Terra magica, Vaništa i Knifer.

Autor scenarija za TV serije: Auti (12 epizoda, režija Kljaković), lnspektor Vinko (9 epizoda, režija Golik), Gabrijel (9 epizoda, režija Tomičić) sve za HTV-e, Čovjek zvan Kinez i Europaexpress.

Scenograf: u 52 hrvatska igrana filma (Tko pjeva zlo ne misli, Rondo, Kiklop, Breza, Čaruga, Događaj), 5 švedskih, 3 austrijska, 5 njemačkih (Limeni bubanj), 5 talijanskih (Sacco i Vanzetti),11 američkih (Isadora, Scalawag, Dvanaest žigosanih, II. i III.) te jedan australski film.

Scenograf TV serija: Dva zarobljenika (talijanska), Put do bombe (kanadsko-francuska koprodukcija). Dvanaest žigosanih (MGM) i 36 serija na HTV-u.

Scenograf i u više od 150 -IV filmova.

Nagrade za scenografiju: 4 Arene u Puli za film i po dvije nagrade na Bledu i Portorožu za TV.

Nagrada Gavella za kazališnu scenografiju (Samrtna sonata). Scenografije u kazalištu: Dubrovački festival (Richard III., Korblan), Nacionalno kazalište Helsinki (Idiot), Guslač na krovu (Maribor Komedija Zagreb) u više od 40 kazališnih sceno-grafija. Napisao romane – Pont Neuf, Dno, Zagrebački motivi i komedije – Otmica (Gavella, Zagreb i Beogradsko dramsko) i Zagrebački cabaret.

Godine 1992. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

(iz knjige dojmova)