VLADIMIR FILAKOVAC

15. 12. 2003. – 15. 1. 2004.

 HRVATSKI KLASIK IZ DUBRAVE

“Plavim zagrebačkim tramvajem vozim se kroz Maksimir, kraj zoološkog vrta i Dinamovog stadiona u Dubravu. Tražim suvremenog hrvatskog slikara Vladimira Filakovca, rodom Srijemca, koji je veliki dio svog života boravio u Osijeku i danas, slučajem, igrom sudbine stanuje u Zagrebu u Osječkoj ulici. Došao sam Osječkom ulicom do Pleterničke ulice. S lijeve strane diže se ogromna breza nad drvenim ulazom u vrt, kakav je valjda stajao pred kućom Turgenjeva. Osječka pedeset i jedan. Eto, tu stanuje slikar Filakovac.” Tko ne bi u ovoj slikovitoj bilješci prepoznao pero Matka Peića?! Kako ne vidjeti u ovim recima tog velikog majstora riječi koji je ostavio hrvatskoj putopisnoj prozi najljepše stranice osebujna i sugestivna stila!

Upravo je on, posjećujući umjetnika u više navrata, pisao o njegovu slikarstvu promičući ga time, često se strastveno zauzimajući za njegovim preciznijim valoriziranjem u našoj umjetnosti. Vrstan znalac Filakovčeva slikarstva upućivao je na umjetnikove odlike i njegov prilog hrvatskom slikarstvu. Ovdje nam se, međutim, nameće zanimljiva koincidencija, koja nas stavlja pred simpatičnu dvojbu. Na to upućuju dvije činjenice. Naime, prva nas podsjeća da je “slikar velik dio svog života boravio u Osijeku”, dok nam druga kazuje da je preostali dio života boravio u Osječkoj ulici u zagrebačkoj Dubravi.

Ostaje otvorenim pitanje: čega je više, slučaja ili sudbine?!

Dobro je znana slikareva kuća u predgrađu i njegova osoba, jer je među jednostavnim pukom s kojim je umjetnik živio u susjedstvu, oduvijek bio povod pogleda i iskazivanja velikog i istinskog poštovanja. Prizemnica građena od čvrstih hrastovih dasaka, skrivena u vrtu među visokim i krošnjatim stablima, bila je njegov dom, uz koji je bio i slikarev atelje. Pisac ovih redaka znao bi katkad u igri s ostalim dječacima, osobito ljeti za velikih vrućina, vidjeti ga kako slika u svom vrtu: čvrst starac, gol do pojasa i s velikim šeširom na glavi. Virili smo kroz ogradu i zeleni gustiš koji je slikaru, zabavljenom svojim poslom, davao sigurnu hladovinu i čuvao ga od jakog srpanjskog sunca.

Zanimanje za Filakovčevo slikarstvo nije bilo uvijek jednako. lntenzitet mu se mijenjao bilo zbog društvenih oscilacija izazvanih ratnim i ostalim nevoljama, bilo zbog promjena u umjetnosti koje se događaju u dužim ili kraćim vremenskim razdobljima, a bitno utječu na formiranje estetskih kriterija.

Niti zanimanje za umjetnikov život nije uvijek bilo isto. No, često se, unatoć svemu, tajanstvenim nitima isprepliću djelo i umjetnikov život u pletivo koje nije uvijek jednostavno razdvojiti. Množe se pitanja na koja nije lako odgovoriti. Primjerice, kad je nastala pojedina slika, u kojem i kakvom trenutku ili razdoblju umjetnikova života? Premda ova pitanja ne moraju biti presudna za razumijevanje i vrednovanje toga djela, kojiput ga možda s tim spoznajama možemo bolje komentirati i osvijetliti.

Ne jednom je život umjetnika bio inspirativan ostalim umjetnicima, napose piscima koji u njemu nalaze dobru podlogu za romane i biografske zapise. U istoj je mjeri zanimljiv i redateljima u brojnim dokumentarnim i igranim filmskim inačicama. Da ne spominjemo razne priče i anegdote o njegovu životu.

Svoje slikarstvo Vladimir Filakovac uistinu je živio kao da je slikao svoj život. Naime, u njegovu je svjetonazoru sadržana i njegova umjetnička estetika. „Živio je i slikao mimo svih problema”, primijetio je Grgo Gamulin, aludirajući i na drukčije koncepcije koje su u to doba tražile od slikara da ih ipak akceptira.

Međutim, Filakovčev bujni i nemirni ravničarski temperament težio je svojoj iskonskoj prirodi koju je tražio po srijemskim i slavonskim pustarama i stoljetnim šumama. Njegov duh nije gradio svoje principe na spekulativnoj opservaciji, već na drhtavim trzajima srninog tijela u njegovim lovačkim rukama.

Nije li u njemu lutao, u čista i mirisna svitanja, onaj arhetipski lovac koji istom rukom crta po mračnoj stijeni pećine, ali i na bijeloj plohi papira na budimpeštanskoj, minhenskoj… zagrebačkoj akademiji?! “Njegov život nije kafana s koktelima i prevrnutim bocama, niti zora na asfaltu sa bludnicom i kokotom; njegov život nije mansarda sa tuberkulozom i gitarom, on je sav duboka svježina šume, zdravi miris zemlje i žita, noć jelena i divlje zvjeradi, mjesečina zdravih ljubavnika, kao stablo, kao njiva, kao voda,” primijetit će među prvima Gustav Krklec tu njegovu osobinu: snažno slikarevo prožimanje s prirodom i prirodnim. Možda već postavljeno pitanje čega je više – slučaja ili sudbine, ponovno dobiva na aktualnosti. Naime, preselivši s obitelji u ratno doba u Zagreb, bolje rečeno u Dubravu kraj Zagreba, ali i blizu njemu drage rijeke Save, naći će se u netaknutoj prirodi, na poljima i livadama, prostrtim prema obzoru, iza kojega je beskraj njegovih slavonskih ravnica. Tu se, u šipražju i grmlju, još skrivaju prepelice i fazani, a poljima trče zečevi.

Opet se …”osjeti dom lovca”, zapisat će Peić, nazvavši ga, igrom slučaja ili sudbine (?!), Hemingwayem hrvatskoga slikarstva.

No Filakovac nije samo vješt lovac, već je i umješan slikar životinja i ptica: vepra, zeca, srne, lava, tigra, konja, psa…, patke prepelice, fazana, šljuke…, a ne bi dostajalo još na desetke životinja i ptica kad bi ih se sve htjelo spomenuti. Općeprihvaćena je ocjena da je Filakovac u slikarstvu ono što je Dešković u kiparstvu. Štoviše, Ljubo Babić piše da kad govorimo o animalistima u nas, treba prvenstveno misliti na Filakovca, apostrofirajući ga kao najznačajnijeg hrvatskoga animalističkoga umjetnika.

Još u studentskim danima Filakovac je u budimpeštanskoj galeriji vidio velike majstore flamanskog, nizozemskog i francuskog animalističkog slikarstva. Uz crtanje životinja na Akademiji (koje je vodio Deszö Pilch) proširit će i utvrditi svoje znanje, a kasnije će ga kultivirati do zavidne razine, gotovo u svim likovnim tehnikama: uljenim slikama, akvarelima, crtežu, grafici i – skulpturi! Veliku temu čine, dakako, ilustracije koje je za studentskih dana radio u Budimpešti i koju godinu kasnije u Beču, a potom nastavio u Osijeku i Beogradu, sve do poznih godina u Zagrebu, objavljujući ih u novinama, brojnim revijama i biltenima, periodici, knjigama i sličnom.

Baštinio je Filakovac na budimpeštanskoj Akademiji i specifičnu interpretaciju tonskog slikarstva koncipiranu na poticajnoj europskoj tradiciji. Tu će njegovu osobinu Matko Peić naglasiti: …”Da je on majstor tamnog tona, profinjenog odnosa crnog, sivog i bijelog s okerom i da je njegovo peštansko studentsko tonsko slikarstvo lijepi pandan münchenskom tonskom studentskom slikarstvu Račića, Kraljevića i Becića.” Upravo će na tim vrijednostima Filakovac načiniti mnoga djela, među kojima pojedina imaju antologijsku vrijednost u hrvatskom slikarstvu. Rafinirano erotizirani aktovi, mrtve prirode, krajolici i portreti koje Filakovac slika u tom razdoblju odišu jakom i prepoznatljivom autorskom individualnošću.

Na tim će premisama stvarati duže od desetljeća da bi, kasnije, sredinom dvadesetih i u tridesetim godinama XX. stoljeća svoju paletu sve više otvarao svjetlosti i boji. U ovoj će koloristiekoj fazi također naslikati djela snažne pikturalne senzibilnosti, čime produbljuje svoj izraz.

Promjene koje su evidentne u Filakovčevu slikarstvu u tim desetljećima kritika je primijetila i precizirala. Sam je slikar sugerirao moguće traženje odlika njegova rada izjavom: “Moji su slikari Courbert i Cézanne.” Njihovi tragovi i plodonosni utjecaji nedvojbeno se iščitavaju. Posebno je izraženiji udio potonjega, pa je Filakovčev izraz u jednom razdoblju označen cezanističkim. “Ostaje pitanje (na koje nije odgovoreno): na kojoj je razini, zapravo, Filakovac taj razvoj (obrat) ostvario, kad je do njega, najposlije, došlo?”, pita Grgo Gamulin.

Ovaj obrat u Filakovčevu slikarstvu ipak nije bio samo formalni i nikako plod slučaja. Prije bi se moglo reći da je ovaj veliki majstor tonske kao i one kasnije, kolorističke tradicije, koncipirao vlastiti izraz na akademskim zasadama i izrazito tradicionalističkim vrijednostima.

U tim njegovim promjenama (obratima!) sigurno nije moguće prepoznati refleks trenutka, već prije potez s patinom vremena. Kontekstuirajući njegov prilog hrvatskoj umjetnosti, Jelica Ambruš piše: “Vladimir Filakovac ostavio nam je bogati osebujan umjetnički opus koji svjedoči o slikaru europskog formata i jednom od važnih tvoraca hrvatske moderne.” Upravo će to i ostati njegov najveći doseg, jer tim svojom prilogom unosi europske vrijednosti u naše slikarstvo, koje su u temeljima europske moderne. Te su velike vrijednosti moderne onda promicane u Budimpešti i Beču, Münchenu i Parizu, ali i u Zagrebu i Osijeku, Splitu i Rijeci, čineći na” prostor integralnim duhovnim prostorom europske moderne. U njoj je udio naših umjetnika impliciran a to vrijednosti. Prilog Vladimira Filakovca u njihovu je temelju i njegov značaj neće prestati rasti.

Milan Bešlić

ŽIVOTOPIS

1892.

Rođen je 9. ožujka u Slavonskom Brodu. Bio je drugo od osmero djece Vjekoslava Filakovca, pravnika i financijskog činovnika podrijetlom iz Vukovara i Helene pl. Krautzak.

Djetinjstvo provodi u mjestima očeva službovanja: Slavonskom Brodu, Vukovaru, Osijeku, Korenici, Perušiću i Gospiću.

Rano počinje slikati. Posebno valja izdvojiti razdoblje provedeno u Osijeku, gdje je završio gimnaziju, a u ateljeu uglednog osječkog slikara Dimitrija Markovića, poznatog po svojoj otvorenosti, stekao prva slikarska znanja.

1911.

U Budimpešti upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (Sépmüvészeti Akademia) kod profesorâ Tivarda Zemplényija i Deszö Pilcha.

1914.

Prvi svjetski rat donosi mu prekid studija jer je mobiliziran u austrougarsku vojsku. Nastaju skice i crteži iz vojničkog života.

1916.

Vratio se u Budimpeštu i završava studij na Akademiji likovnih umjetnosti.

1917.

Ponovo je na bojištu, na istočnoj bojišnici, uglavnom u Besarabiji i Ukrajini. Tamo u skicama i crtežima stvara iznimno bogato i snažno svjedočanstvo o ratnim stradanjima.

1918.

Poslije završetka rata nastanio se u Osijeku, u kojemu 1919. godine, u velikoj dvorani Trgovačko-obrtničke komore, ima samostalnu izložbu. Njome je osnažio svoj slikarski autoritet i pribavio neopredijeljene simpatije građanstva i uvažanje kritike.

1921 – 1923.

Boravio u Beču. Crta i slika urbane motive, vedute, scene iz kvarta. Prati umjetničke događaje i usavršava slikarsko znanje po muzejima i galerijama. Uz crtež i uljane slike radi i u grafičkim tehnikama bakropise i litografije.

Iznimno mu je plodan rad kao ilustrator.

U Beču nastaju pojedina kapitalna slikarska ostvarenja: Ulica u Beču, Šalica sa žemičkom i dr.

Portretira Tartagliu, Turkalja, Tijardovića, Konjovića…, a tada nastaje i antologijski Autoporetret.

1923.  -1927.

Povratak u Osijek. Iste godine u tom gradu, a godinu dana kasnije u nedalekom Đakovu priređuje samostalne izložbe. Velika siesta naziv je slike koju 1924. napravio, a 1925. godine izložio na izložbi Exposition Fiumana di belle arti u Rijeci.

S tom slikom postiže golemi uspjeh o čemu svjedoči neskriveno oduševljenje u brojnimm člancima i osvrtima. Naime, na slici je prikazana žena koja leži s malo podignutom suknjom, otkrivajući tako ljepotu svojih nogu, „skrivenu“ u crne najlonske čarape. Prema toj slici talijanski je proizvođač dao ime Siesta ženskim čarapama koje je počeo proizvoditi.

U ovom razdoblju nastaju i ostale njegove osobito značajne slike: Rukav stare Drave zimi… i brojni portreti: Portret Stjepana Radića, Portret glumice Grete Kraus i drugi. Rado boravi u prirodi, posebice s prijateljima G. Krklecom i B. Nušićem, koji ga je i nagovorio da dođe živjeti u Beograd. Lovi najčešće na lovačkom dobru u Belju, ali i u jedinstvenom rezervatu prirode – baranjskom Kopačkom ritu. Godine 1926. opet samostalno izlaže: u Osijeku, Đakovu i, prvi put u Beogradu. Boravi 1925. godine u Italiji, a potom i na Hvaru, gdje nastaje hrvatski ciklus naglašenije kolorističke palete.  

1927. – 1929.

Ženi se Ivanom Abel, rođenom 1909. u Zagrebu. Iste, 1927. godine dobio je sina Ivana. On će, kao i godinu dana kasnije rođena kći Ljerka, biti slikar.

Velikim izložbama predstavio se 1929. godine u Osijeku i Beogradu.

1930.-1936.

Obitelj Filakovac seli u Beograd. Prijateljuju s Krklecom i Nušićem, s kojim u suradnji s Predićem, godinu dana uređuju Ilustrovano vreme, a nekoliko godina je i suradnik s ilustracijma.

Filakovčeva kći Asta, buduća glumica, rođena je 1930., a njihovo četvrto dijete, sin Marko, kasnije zapaženi grafičar, 1931. godine.

Pokrenuo je i uređivao od 1936. godine humoristički list Jež i Ošišani jež. U tom razdoblju slika portrete kraljevske obitelji.

U Narodnoj skupštini u Beogradu 1936. radi veliku zidnu sliku Ribari.

1938.

U beogradskom Paviljonu Cvijete Zuzorić otvorena mu je velika samostalna izložba.

1939.

Samostalnu izložbu priređuje u Domu likovnih umjetnika u Zagrebu.

1940.

Izabran je za izvanrednog profesora Akademije likovnih umetnosti u Beogradu. Taj će posao obavljati samo godinu dana.

1941.

U ratnim okolnostima obitelj Filakovac seli u Zagreb, u zagrebačku Dubravu, a Osječka ulica bila je oaza netaknute prirode, za kojom toliko žudi njegov bujni ravničarski duh.

Ovo predgrađe  nadomak Zagreba nudilo je spokoj i idilu. S obitelji, okružen jednostavnim ljudima, tada je ipak našao sigurnije i mirnije uvjete za život. Ovdje su nastala njegova brojna i vrlo značajna djela s motivima iz predgrađa.

1948.

Izabran je za redovitog profesora Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u kojoj će ostati raditi do 1962. godine.

1957. – 1966.

Razdoblje tijekom kojeg nastaje njegov iznimno bogat i značajan animalistički ciklus. Slike tada nastale nalaze se u uglednim zbirkama u inozemstvu: zbirci markiza Odescalchija, zbirci grofa Cabala i dr.

1967.

Otvorena samostalna izložba crteža i grafike u Kabinetu grafike.

1970.

Nagrađen nagradom rimske Accademia Internazionale Tomaso Campanella di lettere, arti, scienze.

1972.

Dobitnik je dva prestižna inozemna prizanja:

Diploma e medaglia d’argento,

Medaglia d´oro di membro honoris causa.

U Zagrebu u ULUH-u, u prigodi dobivanja počasne diplome i prijema u članstvo internacionalne Akademije Tomasso Campanella u Rimu, priređena mu je samostalna izložba.

Umro je u zagrebačkoj bolnici u Vinogradskoj ulici 22. studenoga.

U prosincu iste godine otvorena mu je posthumno retrospektivna izložba u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. Autor izložbe je bio Matko Peić.

Posthumno je dobio priznanje Academia Italia delle Arti e del Lavoro, s naznakom: Nomina di Accademico con medaglia d´oro Vladimir Filakovac alla memoria, 19. luglio
1980.

Osječka Galerija likovnih umjetnosti, u suradnji s Umjetničkim paviljonom u Zagrebu, 28 godina poslije, 2000. godine, postavila je najobuhvatniju retrospektivnu izložbu ovoga velikana hrvatskog slikarstva XX. stoljeća. Autorica je bila Jelica Ambruš

U povodu otvorenja novog izložbenog prostora Galerije Dubrava u zdanju Kulturnog centra Dubrava, g. Milan Bešlić predložio je da taj novouređeni prostor dobije ime g. Vladimira Filakovca, slikara koji je od 1941., pa sve do svoje smrti 1972. godine radio i stvarao u Dubravi. Galerija s ponosom nosi njegovo ime od 8. listopada 2001. godine.