VLADIMIR MEDANIĆ

Na plavom dlanu – 17. 1. – 2. 2. 2011. 

Između energije i meditacije

U osvrtu na slikarstvo Vladimira Medanića ne bismo govorili o vidljivijim i nevidljivijim granicama realnosti, apstraktnim ili konkretnim motivima njegove slike. Veliki osjetilni kapaciteti Medaniće ve slike čine suvišnim analitičko propitivanje. Stoga, ne bježimo od samodovoljnosti Medanićeve slike, odnosno od nastojanja da se ovo djelo ostavi na miru, te da se ono gleda kao osjećajna, senzibilna, trenutna ili trajnija doživljajna podloga. Što se tiče Medanićeva odnosa s krajolikom, njegova je zadaća pejsažnu činjenicu pretvoriti u kolorističku, a kasnije, jednostavnim znakovljem i koloristički reduciranom gamom krajnje osjećajne potke, otvoriti meditativne prostore i raspoloženja. Nesumnjivo, riječ je o “prostoru iskušavanja samih likovnih mogućnosti“ (V. Srhoj), premda nismo posve sigurni o potpunoj slobodi u odnosu na temu (Travirka) ili poticaja iz konkretnoga krajolika. Jer, krajolik ostaje zapamćen kao svojevrsno sjećanje na zaborav umjetnika koji napušta svoju bujnu kolorističku potku i prelazi u suzdržano i meditativno istraživanje svojstva površine, znakova i nježne monokromne kolorističke podloge. Delikatnost, ritmičnost, profinjenost, svjetlosno senzibiliziranje, izražajne energije i fizičko djelovanje boje s vremenom prelazi u meditativnu monokromnu potku kojoj se nameću znakovi i na kojoj se odvijaju odnosi spontanih (organskih) struktura s jedne i jednostavnih znakova s druge strane. Postupno gaseći hedonistička, gestualna, impulsivna i nagonska pletiva, slikar se sve više priklanja monokromnim površinama, propitujući odnose boje i oblika (katkad je to isto) i znakovima koji imaju blage asocijativne vrijednosti (brojevi, animalistika, glagoljica itd.). Hedonistički pristup boji zamjenjuje meditativniji, i, uvjetno rečeno misaoniji proces pristupa slici koja nikada nije lišena kolorističke suptilnosti. Površina slike više nije polje na koju instinkt nasrće i na kojoj ostavlja trag, nego mjesto gdje se smiruje i suzdržava. Iskustvo procesualnosti, gestualnosti i gotovo “erotičnosti umjetnosti” (Sontag) i općenito senzualna i osjetilna komponenta (sadržaja-forme) ovoga slikarstva, sada se rastapa o promišljanju o sadržaju u formi i u odnosima.
Novije djelo označuje nadmoć intelekta na račun energijâ i osjetilnog temelja ranijeg djela. Ako bismo smjeli tako reći, stvari se sada produbljuju. One više nisu dnevnik raspoloženja, osjećaja, doživljaja. Iza teksta (osjećajnost, spontanost, instinktivnost itd.), u novijem se djelu traži podtekst (misaonost, meditativnost). To je put umjetnika i znalca povijesti umjetnosti i iskustva koji je stekao vrline kolorističkog proplamsaja kojega je podvrgnuo strožem redu u korist meditativne osnovice. U interpretacijama ne bismo, usprkos lošeg glasa koji ga prati, bježali od samodovoljnosti (larpurlartizma) Medanićeva slikarstva. To je prigovor ideologiziran, opterećen socijalizacijom umjetnosti i nametnutom odgovornošću svima, osim samome djelu. U eri postmoderne, novog baroka i post estetike, Medanić od samih svojih početaka, bez poriva aktualnosti i grčevitosti “novoga”, prirodno i neprogramatski (larpurlatistički) djeluje oslanjajući se na iskustva velikih kolorističkih ekspresivnih i lirskih razdoblja i autora.1 Pritom, kolorističkom impulsivnošću otvara prostore vlastite osjetljivosti, pretvarajući ih u osobnu emocionalnu i ljudsku poziciju. Uz to, riječ je o trajnom važenju kompetencije boje. Slikareva je zadaća bila i ostala stvoriti odraz vlastitih raspoloženja ili u novijem djelu znakove emocionalnoga stanja i to podjednako i kulturom i vitalitetom slikanja. Slikarsko kod Medanića su široka njedra u kojima se kao u svakom slobodnom i prostranom krajoliku aktualnost uvijek mjerila autentičnošću. To je oblik kulture slikanja kulturna čovjeka i njegove sposobnosti stvaranja slike vlastite naravi.
Ive Šimat Banov

1 Tu je imao potporu u brojnoj obitelji slikara ekspresivnih i lirskih obilježja, od Murtića do Rončevića, od Juneka do Rhotka itd

Vladimir Medanić rođen je u Malom Ižu 1945. godine. Diplomirao je na Odjelu za likovnu umjetnost Pedagoške akademije Sveučilišta u Zadru 1971., a godinu kasnije upisuje studij Povijesti i umjetnosti i Arheologije na istom sveučilištu. Studira neko vrijeme, ali zbog više razloga prekida studij i posvećuje se slikarstvu, surađujući s nekim poznatim hrvatskim umjetnicima. Godine 1975. zapošljava se kao likovni pedagog. Sudjeluje u nekoliko likovnih seminara u zemlji i inozemstvu, međunarodnog značaja. Od ranih dana bavi se cjelokupnom likovnošću. Osim slikarstva, povremeno radi i grafički dizajn, skulpturu i keramiku. Član je HADLU-a Zadar od 1978. godine. Priredio je 15-ak samostalnih te sudjelovao na niz skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Zadru.

fotografije s otvorenja izložbi snimio Željko Šturlić