PRVA MEĐUNARODNA LIKOVNA KOLONIJA – SREBRENICA 2016.
24. 3. – 2. 4. 2017.
Vladimir Vlatko Blažanović
PRVA MEĐUNARODNA LIKOVNA KOLONIJA – SREBRENICA 2016.
Riječi dobrodošlice fra Jose Oršolića, upravitelja župe Zvornik-Srebrenica:
„Cijenjeni umjetnici, dame i gospodo!
Prva Međunarodna likovna kolonija – Srebrenica 2016. nastala je jednim skoro neznatnim postupkom Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Naime, na ovogodišnjem provincijskom Kapitulu imenovan sam upraviteljem župe Zvornik-Srebrenica koja praktički desetljećima, pa i stoljećima ne postoji.
U Zvorniku je crkva srušena 1945. godine i do dana današnjega prostornim planom nije određena nova lokacija. Iz razgovora prigodom upoznavanja s načelnikom općine Zvornik, mogao se steći dojam da će to biti ubrzo. Živi bili pa vidjeli!
Srebrenica je prvo mjesto naše prisutnosti i naših korijena. Odatle i naziv naše provincije Bosna Srebrena. Međutim, prije više od 300 godina Samostan i crkva su zapaljeni i srušeni. Tek je 1991. godine tadašnja Uprava došla na ideju da se na 700. obljetnicu naše prisutnosti u Bosni na ovome mjestu podigne spomen kapelica-crkva Sv. Marije.
Nakon rata, budući da je crkva bila prilično devastirana, sve je obnovljeno i počelo se dolaziti na svete mise jednom mjesečno, a predvodili su ih: fra Ivo Marković, fra Petar Matanović, fra Marko Oršolić, fra Martin Antunović i fra Niko Josić.
Ne znam iz kojih razloga, ali ove godine župa Zvornik-Srebrenica je bez ikakve posebne najave i razgovora, dopala meni. Najprije sam se malo šalio kako sam dobio „nagradu”, a onda sam svoju šalu preokrenuo u zbilju. Naime, dok sam mijenjao župnika u Klagenfurtu, molio sam i pitao se što mi je raditi i što se može uraditi u Srebrenici. Kako pomoći ovim ljudima, katolicima, ali i svim stanovnicima Srebrenice, Bratunca i Zvornika? Ubrzo je stigao odgovor: njima treba Centar za dijalog, mir i pomirenje.
Centar bi već ove jeseni trebao početi sa sljedećim sadržajima:
– redovitim nedjeljnim svetim misama, molitvom za mir, obraćenje, duhovnom i materijalnom obnovom po zagovoru sv. Marije,
– hodočašćima u većim ili manjim skupinama (zborovi, hodočasnici i svi drugi vjernici i ljudi dobre volje),
– organiziranjem likovne kolonije, simpozija, studijskih dana ili akademija,
– njegovanjem franjevačke duhovnosti kroz duhovne obnove,
– izgradnjom samostana i crkve, muzeja, knjižnice, dvorane za izučavanje Franjevačke provincije Bosne Srebrene,
– raznovrsnim susretima i upoznavanjem šire javnosti s korijenima i poviješću Bosne i Hercegovine.
Moglo bi se još mnogo toga nabrojiti. Prva točka već je zaživjela: molimo se za obraćenje i mir, duhovnu i materijalnu obnovu svega porušenoga u nama i oko nas. A danas započinjemo s Prvom međunarodnom likovnom kolonijom – Srebrenica 2016.
Neizmjerno sam radostan što se nalazimo upravo na korijenima i u kolijevci franjevačke Bosne Srebrene. Ovo je mjesto vrijedno naše pažnje i poštovanja, a i vi sami ste već svojim dolaskom zadužili mene i ovaj kraj na izraze zahvalnosti i poštovanja. Prešli ste kilometre i kilometre da nam podarite svoj talent, svoju ljubav i svoje poštovanje. U ime svih vjernika i stanovnika Srebrenice, neizmjerno sam vam zahvalan i od Gospodina Boga molim svaku milost i svaki blagoslov za vas, vaše obitelji, vaš rad i vaša djela. Neka vam ovaj susret bude inspiracija i pomoć u ovim sivim vremenima, a ova kolonija izvor novih nadahnuća i snaga da nikada ne prestanete činiti dobro. Neka vam nikada ne bude teško činiti dobro, rekao je i sv. Pavao u pismu Solunjanima.
Umjetnici, najiskrenije vam zahvaljujem na dolasku kao i svima koji su pomogli i podržali ovu prvu Međunarodnu likovnu koloniju župe Zvornik-Srebrenica u Srebrenici, upriličenu od 20. do 23. listopada 2016. Svoju pomoć i podršku na poseban način su dali: Vrhbosanska nadbiskupija-Sarajevo, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, HKO Kruh sv. Ante-Sarajevo, CRS – Catholic Relief Servis, Podružnica KSA – Zagreb, Tena d.o.o. Osijek, Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, Naša ognjišta – Tomislavgrad, Franjevački samostan Vukovar, Kulturni centar Srebrenica, Studentski dom Svete Majke Terezije-Mostar, FMC Svjetlo riječi i drugi.
Ovim misnim slavljem i molitvom slavimo Boga i zahvaljujemo mu na svim Njegovim dobročinstvima te s ovih nekoliko riječi Međunarodnu likovnu koloniju proglašavam otvorenom.”
P. S. Na Prvoj međunarodnoj likovnoj koloniji u Srebrenici 2016. sudjelovali su:
Vladimir Vlatko Blažanović, Ante Čulo, Dejan Duraković, Žanna Erdelji, Stijepo Gavrić, Mladen Ivešić, Anto Jurkić, Anto Kajinić, Slaven Miličević, Boris Pejić, Zvonimir Perak, Ria Trdin, fra Petar Perica Vidić i Marko Živković.
Tijekom Likovne kolonije nastala su mnoga lijepa umjetnička djela, a sudionici su zadovoljni gostoprimstvom domaćina i onim što su doživjeli kroz nekoliko dana života u Srebrenici, sa sobom ponijeli i lijepe utiske.
Ovo bi mogao biti odličan iskorak u ljepšu i bolju budućnost.
Mir i dobro!
Boris Pejić
Marko Živković
ŽIVOTOPISI IZLAGAČA:
Vladimir Vlatko Blažanović rođen je 6. prosinca 1953. u Donjem Hasiću kod Bosanskog Šamca. Završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Diplomirao je slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1981. gdje živi i radi. Samostalno je izlagao četrdesetak puta, a sudjelovao na mnogobrojnim skupnim izložbama. Uz štafelajno slikarstvo bavi se zidnim tehnikama te vitrajem.
Ante Čulo rođen je 1965. u Bukovoj Gori, općina Tomislavgrad, BiH. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Zaposlen je u Hrvatskom restauratorskom zavodu kao viši restaurator konzervator. Od 1998. radio je na značajnim sakralnim i profanim spomenicima hrvatske kulturne baštine, a neka od njih su: kapela Sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu, crkva Sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, predvorje crkve Bezgrješnog Začeća BDM u Lepoglavi, upravna zgrada bivše šećerane u Rijeci, palače Kerša i Restić u Dubrovniku, kapele Sv. Križa i Sv. Josipa u Varaždinu, Kneževa palača u Zadru i mnogi drugi. Njegova slikarska djela obiluju raznovrsnim motivima: pejzaži, portreti, žanr scene, ilustracije za knjige i sakralni motivi. Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Ante Čulo, uz svoj redoviti slikarski posao, slikanje i izlaganje, intenzivno se bavi i konzervatorskim poslom te sudjeluje na skupnim izložbama humanitarnog karaktera.
Dejan Duraković, akademski kipar rođen je 1959. godine u Vinkovcima. Diplomirao je 1989. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Stipe Sikirice. Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te ostvario devetnaest samostalnih izložbi. Bliski su mu simbolizam, minimalizam te konceptualna umjetnost. Kao likovni pedagog radi od 1989., a od 2008. stalno je zaposlen na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Umjetnički je voditelj pet likovnih kolonija, voditelj likovnog odjela OMH u Vinkovcima, scenograf manifestacije Vinkovačke jeseni, član organizacijskog Odbora i scenograf međunarodne smotre kazališnog stvaralaštva u VSŽ, kazališta Mika Živković u Retkovcima. Autor je mnogih javnih spomenika kao što su: spomen ploča Vanji Radaušu u Vinkovcima; poprsje Matije Gubca u Jarmini; poprsje Josipa Runjanina u Vinkovcima; poprsje Krunoslava Tkalca u Županji i spomenika Mariji i Ivanu Kozarcu u Vinkovcima, te nagradnih statua Satir (Festival glumca u VSŽ), Maske (Smotra kazališnog stvaralaštva VSŽ u Retkovcima), Duhovno hrašće(Pjesnički susreti u Drenovcima).
Žanna Erdelji (r. Sirojižko) rođena je 1968. u Krivom Rogu (Ukrajina). Od 1986. do 1990. studirala je na likovnom smjeru na Pedagoškom fakultetu u Krivom Rogu. Godine 1990. upisala je Ukrajinsku Akademiju Umjetnosti u Kijevu, a 1996. diplomirala slikarstvo u klasi prof. Viktora Vasiljeviča Šatalina. Od 1997. živi u Hrvatskoj, u Vinkovcima. Izlagala je na kolektivnim izložbama u Hrvatskoj (Zagreb, Vinkovci, Osijek, Županja, Ilok, Slavonski Brod, Supetar, Krapina, Lovran, Ston, Knin, Topusko, Glina, Pitomača, Nuštar, Erdut, Dvor, Hrvatska Kostajnica, Ozalj, St. Jankovci, Petrovci); Ukrajini (Kijev, Mikolajiv); Rusiji (Sankt Petersburg); Bosni i Hercegovini (Čapljina, Orašje); Sloveniji (Maribor); Italiji (Cremona, Cordignano); Kanadi (Toronto); Srbiji (Sremska Mitrovica); Mađarskoj (Budimpešta). Samostalne izložbe: Vinkovci (1997., 1998., 1999., 2002., 2003., 2006., 2014.); Zagreb (2000., 2005., 2009., 2010., 2011., 2012.); Slavonski Brod (2000.); Pecs (2001.); Budimpešta (2001.); Vukovar (2001.); Novi Vinodolski (2001.); Županja (2005., 2011.); Bizovačke Toplice (2005.); Rijeka (2006., 2009.), Krapinske Toplice (2007., 2009., 2011.); Osijek (2008.); Retkovci (2011.); Mikluševci (2012.); Požega (2013); Orahovica (2015.). Sudjelovala je na mnogim likovnim kolonijama u Slavoniji, Dalmaciji, Istri, Italiji, BiH. Član je: HDLU (Osijek), HADLU (Vinkovci). Slika u tehnikama ulje na platnu, pastel, akvarel i tempera. Mnoga njezina djela krase privatne kolekcije diljem Europe, SAD i Kanade.
Stijepo Gavrić (Tuzla, 1958.) živi sudbinu bosanskog umjetnika. Nakon završene Sarajevske likovne akademije, zapošljava se kao profesor i učitelj skulpture u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, gdje predaje plastično oblikovanje, tehnike i tehnologija kiparstva i industrijsko oblikovanje (od 1985. godine do danas). Iz sarajevskog ratnog pakla odlazi u egzil, vukući svoja teška kiparska dlijeta i alate na leđima kroz bosanske šume, da bi se zaposlio u jednoj privatnoj klesarskoj radionici u Njemačkoj. Nakon rata vraća se u svoju staru školu, gdje djeluje i danas kao izvrstan nastavnik i pedagog. Njegovi spomenici i plastike postavljene su na mnogim mjestima, izlagao je u brojnim galerijama, a dobitnik je i brojnih nagrada, među njima i Šestoaprilske nagrade ULUBIH-a. On je umjetnik u punoj zrelosti i životnoj snazi, tako da očekujemo njegova nova djela i stvaralačke metamorfoze, nove darove umijeća i duha ovog izvrsnog umjetnika u ovoj našoj društvenoj letargiji i duhovnoj pustoši.
Likovni svijet Stijepe Gavrića zacijelo najbolje tumači njegova skulptura pod nazivom Klesanje samog sebe: iz kamene mase izranjaju ljudske ruke. U jednoj je ruci dlijeto ubodeno u kamen, dok druga zamahnuta drži čekić. Tako se iz ništavila izdvaja oblik, iz kamene gromade izlazi lik čovjeka, kao na početku stvaranja svijeta. Ova skulptura najbolje objašnjava tajnu kiparske umjetnosti, koja bi se mogla definirati tako da kipar oduzimajući, zapravo dodaje. Kipar se odupire divljim silama prirode, mahanizmima vječnosti i vremena što ljudsku krhku jedinku polagano pretvaraju u prah, ostavljajući čistu formu, sklad nastao u njegovoj glavi i srcu. Umjetnost, veli Benn, i nije ništa drugo do čista forma, koja se ostvaruje u kamenu, u stihu, u notama, ali iza sebe ostavlja uvijek zamišljeno ljudsko lice. Stijepo Gavrić je kipar ljudske fizionomije – upečatljive su njegove biste i portreti, bilo da se radi o anonimnim djevojčicama, madonama, svecima, crkvenim ocima ili književnicima poput Zije Dizdarevića i Ive Andrića. Nije nimalo čudno da je Gavrićev omiljeni portretirani lik upravo Andrić, koji je bio ljubitelj mostova, kao svojevrsnih skulptura što svladavaju ponore, koji su čista misao skamenjena u kršu. Poput Andrića, Gavrić je fasciniran klasicima, on uči od Fidije, od Michelangela, ali i od Hebbela i Rodina.
Mladen Ivešić rođen je 8. srpnja 1980. u Galovcu, Maglaj. Diplomirao je slikarstvo 2004. na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, u klasi red. prof. Ante Kajinića. Magistrirao je 2006. na poslijediplomskom studiju zidnog slikarstva Ars Sacra, na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, Sveučilišta u Mostaru. Na istoimenoj akademiji od 2006. godine radi u zvanju višeg asistenta na kolegijima Crtanje i Slikanje. Trenutno je doktorand pod mentorstvom red.prof Antuna Borisa Švaljeka. Samostalno je izlagao sedamnaest puta: Žepče, Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Tuzla, Dubrovnik, Pečuh, Sarajevo, Vinkovci, Osijek, Klek, Zagreb. Izlagao je na 200 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te sudjelovao na 40 likovnih simpozija/kolonija. Izradio je 30 javnih djela u zemlji i inozemstvu.
Anto Jurkić rođen je 1965. u Tramošnici. Akademiju likovnih umjetnosti, kiparski smjer, završio je u Zagrebu. Autor je brojnih javnih spomenika, između ostalih Sveti Ivan Krstitelj u Podmilačju.
Anto Kajinić rođen je 19. lipnja 1953. u Modriči (Bosna i Hercegovina). Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1977. u Sarajevu ,na slikarskom odjelu u klasi prof. Ismara Mujezinovića. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1980. i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu od 1995. Član je Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Sarajevu od 1991. te Matice hrvatske od 1994. Član je i jedan od utemeljitelja slikarske grupe KaMeN (Kajinić, Marić, Numankadić) u Bosni i Hercegovine od 1987. Jedan je od organizatora i utemeljitelja Simpozija monumentalne skulpture u Zenici 1991. Utemeljitelj je umjetničke galerije Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Sarajevu 1995. Od 1986. objavio je preko 50 eseja iz oblasti likovnih umjetnosti u listovima i časopisima: Oko (Zagreb), Obnovljeni život (Zagreb), Oslobođenje (Sarajevo), Bosna franciscana(Sarajevo), Svjetlo riječi (Sarajevo), Glas mladih (Novi Sad), Naša riječ (Zenica), Hrvatski narodni godišnjak(Sarajevo) i dr.
Od 2003. do 2005. napisao je stručne recenzije o: Crtežima i ilustracijama Gabrijela Jurkića u hrvatskim narodnim kalendarima do 1945. (objavljeno u Zagrebu), Likovna umjetnost II od dr. Antuna Karamana (objavljeno u Zagrebu) te Likovna umjetnost I od dr. Antuna Karamana (objavljeno u Zagrebu). Sudjelovao je u uredništvu monografije Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru 2001. Jedan je od utemeljitelja i član uredništva stručnog časopisa za kulturu i umjetnost Akademija od 2005. Imao je referat o položaju likovnih umjetnika i likovnih umjetnosti u jugoslavenskom društvu na X. kongresu Saveza udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije u Tuzli 1986. te izlaganje o likovnoj misli u Hrvatskom kulturnom društvu Napredak, u povodu 100. obljetnice društva, u Zagrebu 2002. Brojni su likovni kritičari i povjesničari umjetnosti do sada pisali o slikarskom djelu Ante Kajinića u mnogim katalozima, listovima i časopisima.
Slaven Miličević rođen je 17. listopada 1966. u Gradačcu. Srednju školu primijenjenih umjetnosti završio u Sarajevu, potom 1993. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Šime Vulasa. Radi kao samostalni umjetnik u Zagrebu, autor je tridesetak brončanih javni skulptura i većih reljefa, od toga su tri krovna puta. Sudjelovao je na više samostalnih i skupnih izložbi.
Boris Pejić rođen je u Tuzli 23. rujna 1988. godine. Srednju Turističko-ugostiteljsku školu završio je 2007. godine u Tuzli. Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru, sa sjedištem na Širokom Brijegu, upisao je 2008. godine. Diplomirao je na odsjeku slikarstva u klasi red. prof. Antuna Borisa Švaljeka 2013. godine. Dobitnik je Nagrade stručnog žirija na 19. Selektivnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika TK 2015. godine, diplome za fotografiju na 15. Internacionalnom bijenalnom festivalu portreta – INTERBIFEP Tuzla 2013., Nagrade Općine Tuzla za ostvaren natprosječan uspjeh u 2013., 2012., 2011. i 2010. godini te Rektorove nagrade Sveučilišta u Mostaru u akademskoj godini 2008./2009. Prilikom službenog posjeta, predstavnici Studentskog zbora Sveučilišta u Mostaru poklonili su bivšem predsjedniku Republike Hrvatske dr. Ivi Josipoviću sliku Borisa PejićaGuslači (2011.). Boris je član Udruženja likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona, umjetničke grupe Lucido i Hrvatskog kulturnog društva Napredak Tuzla. Izlagao je na pet samostalnih i četrdeset devet skupnih izložbi. Sudjelovao je na dvadeset jednoj likovnoj koloniji i festivalu umjetnosti. Pored slikarstva bavi se fotografijom i grafičkim dizajnom. Živi i radi u Tuzli kao profesor likovne umjetnosti i nastavnik likovnog odgoja u Katoličkom školskom centru Sv. Franjo Tuzla.
Zvonimir Perak rođen je u Vinkovcima 1971. godine. Živi i radi u Ivankovu. Izlagao je samostalno i na skupnim izložbama. Sudionik je brojnih likovnih kolonija.
Ria Trdin rođena je u Našicama 1972. U Zagrebu je završila Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Od 1999. do 2004. radi u Restauratorskom zavodu u Osijeku i stječe zvanje restauratora-tehničara. Diplomirala je 2008. godine na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku, smjer slikarstvo, na temu scenografije. Dobitnica je Rektorove nagrade Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Od prosinca 2008. godine radi kao asistent na Odsjeku za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku na kolegijima lutkarske tehnologije. Doktorirala je 2013. godine na VŠMU-u, Divadelná fakulta, Bratislava, Slovačka, smjer – lutkarska tehnologija, mentor prof. Hanna Ciganova. Godine 2013. birana je u zvanje docenta, a od 2014. radi na Odsjeku za primijenjenu umjetnost. Bavi se scenografijom i lutkarstvom, slikarstvom i kiparstvom. Kao autorica scenografskih i lutkarskih rješenja surađivala je s HNK u Osijeku, Gradskim kazalištem u Zadru i Kazalištem mladih u Splitu, Gradskim kazalištem Požega, festivalom Mali BOK u Bjelovaru i Blues festivalom u Osijeku, Gradskim kazalištem Zorin dom u Karlovcu, Dječjim kazalištem Branko Mihaljević u Osijeku, Gradskim kazalištem Joza Ivakić u Vinkovcima, Binocular teatrom u Zagrebu, Hrvatskim kazalištem u Pečuhu. Samostalno je izlagala na Danima Dobriše Cesarića u Požegi, Osječkom ljetu kulture i Gradskoj galeriji Joza Ivakić u Vinkovcima. Autorica je biste Stjepan Gruber postavljene ispred muzeja u Županji. Članica je HDLU-a Osijek.
Fra Petar Perica Vidić rođen je 7. kolovoza 1938. u Sarajevu. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, srednju školu u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a studij filozofije i teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Godine 1962. radi u ateljeu akademskog slikara Gabrijela Jurkića, a 1965. i 1966. radi u ateljeu akademskog slikara prof. Stane Kregara u Ljubljani. U ljeto 1966. odlazi u Beč i pohađa Akademiju likovnih umjetnosti. Student je grafičkog odsjeka u klasi prof. Maxa Melchera. Od 1970. predavao je likovnu umjetnost a kasnije i povijest umjetnosti na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. U svojoj franjevačkoj zajednici Bosni Srebrenoj vršio je mnoge dužnosti, najviše kao odgojitelj mladih franjevaca. Od 2000. godine je predsjednik Matice hrvatske u Sarajevu. Član je također mnogih društava. Od 1955. član je Akademije nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Izlagao je više puta na zajedničkim izložbama. Dosad je imao 80 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Marko Živković rođen je u Kostrču. Nakon osnovne škole u Županji upisuje Školu primijenjenih umjetnosti, grafički smjer u Sarajevu, koju završava 1976., a iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (grafički smjer) u istom gradu, gdje je i diplomirao 1981. u klasi profesora Dževada Hoze. Od 1981. do 1982. radi kao nastavnik likovnog odgoja u osnovnoj školi. Godine 1983. stječe status profesionalnog umjetnika od ZUH-a u Zagrebu. Godine 1984. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika iz Osijeka mu dodjeljuje atelje u Ružinoj ulici br. 5 u kojemu radi do danas. Studijski je boravio u Kölnu, Stuttgartu, Beču, Budimpešti i Parizu. Uz grafiku i crtež bavi se i slikarstvom. U crkvi Srca Isusova u Bugojnu izradio je fresku i križni put, a u Đakovu u crkvi Dobroga pastira križni put. Godine 1982. preuzima tiskanje mape grafika posvećene 250. obljetnici rođenja M. A. Reljkovića (urednik A. Babić, predgovor D. Švagelj), za izdavača Narodno sveučilište Nada Srijemac iz Vinkovaca, u tehnici visokog dubokog tiska u kojoj je i sam jedan od autora. Godine 1998. počinje raditi na novoosnovanoj Školi za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti u Osijeku kao nastavnik grafičkih tehnika, crtanja, slikanja i pisma, a radio je i na opremanju grafičke radionice. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek, zatim International Christian Media (ICMC) u odjelu za tradicionalne medije (traditional media unit) od utemeljenja u Schefieldu (Austrija) 1995. Sudjelovao je na nekoliko konferencija kršćana-umjetnika (u Mittersillu 1993., Budimpešti 1995., Osijeku 1999.). Dobitnik je i mnogih nagrada i priznanja: Ex Aequo (1989.), 12. Biennale slavonaca (1989.), 15. Zagrebačka izložba Jugoslavenske grafike (1988.), velika diploma za crtež na 9. Internacionalnom bijenalnom festivalu portreta – INTERBIFEP Tuzla (1999.). Do sada je imao dvadeset samostalnih i više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Ria Trdin
Anto Kajinić
Slaven Miličević
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros