IVAN LACKOVIĆ CROATA

Grafički listovi u boji Fantazma –  17. 11. – 30. 11. 1980.

Izdvojeni i osebujni crtač i grafičar

Zanimanje za grafiku javilo se u Ivana Lackovića-Croate rano, odmah poslije prvih nastupa u javnosti. On 1962. sudjeluje na I. kvadrijenalu naivnih umjetnika Jugoslavije u Čačku, na izložbi Svijet naivnih u Lamutovu salonu u Kostanjevici i zagrebačkoj Gradskoj skupštini, na izložbi Naivni slikari u Pionirskom kazalištu Trešnjev­ka u Zagrebu, a već 1963. sa stakla otisku­je prve monotipije. Ovladavanje grafičkim disciplinama teče dalje ovim redom: 1966. linorez; 1968. serigrafija, litografija i suha igla; 1977. bakropis. Dr Boris Kelemen na­pisat će u povodu Lackovićeve reprezenta­tivne izložbe Grafiški listovi 1963.-1977. u Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu: U posljednjih četrnaest godina uporna ra­da Ivan Lacković-Croata postao je grafičar čiji se listovi danas susreću u značajnim pa i najznačajnijim grafičkim zbirkama svijeta. Dodao bih da se to povijesno-umjetnička konstatacija ne može ili jedva može vezati za koje drugo grafičko ime u Hrvatskoj i Jugoslaviji – u toliko je Lackovićeva grafička, a onda i crtačka pozicija izdvojena i osebujna.

Grafički list pretpostavlja vrsna crtača, a takav je upravo Lacković, i već je u više navrata zabilježeno, od 1970. naovamo, od Anatola Jakovskog do Josipa Depola, da je Lacković-Croata najveći crtač među naivnim umjetnicima svijeta., odnosno veliki crtač današnje umjetnosti u svijetu. u tome su pogledu kritičari nepodijeljeni, ali se nekako uvriježilo mišljenje da Lacković osamostaljuje crtež kao disciplinu oko 1962. godine, po susretu s majstorom Kr­stom Hegedušićem, koji ga je hrabrio da radi izravno tušom, bez prethodne ispomo­ći olovkom. Međutim, stvari stoje malo drukčije, Lacković ima duži risački staž – od 1952. do jeseni te godine, kad odlazi u Jugoslavensku narodnu armiju, oslikat će u rodnome selu sakralnim motivima iz glave Bazijanževu kuću, Grgčevu, Matičnu, i paralelno crtati. Još čuva školske blokove s crtežima batinskih kuća, štagljeva i su­seljana. Tuš je prvi put isprobao u vojsci, a gotovo je nepoznato da će u armiji, do lipnja 1954, surađivati u zidnim novinama: crtat će vinjete i traktore u poljima, pisati pjesme. Po povratku iz JNA se ženi i seli u Kloštar podravski. Tu ostaje do prosinca 1957. kad dolazi u Zagreb, a tu će u Klošt­ru istom te 1957. godine naslikati prvu sliku na staklu (tempera). Crtat će u međuvremenu stolarskim bajcom, olovkom, tu­šom, vodenim bojama, primjerice lovce, cvijeće, kuće labudove u hodniku Melerove kuće. U Batinskoj se u sličnome poslu služio zidnom bojom koju bi razmiješao s mlijekom! U svemu je iz toga početničkog razdoblja 1952-1957. očuvano dvadesetak crteža na papiru različitih formata i u raz­ličitim tehnikama.

Lacković crta i u Zagrebu, intenzivnije no prijašnjih godina, naravno i prije dodira s Hegedušićem, i već se u tim radovima, koje umjetnik ne radi kao pripremu za sliku, nego kao autonomne, u sebi dovršene likovne realizacije, razabire pronicljiva darovitost i začudna vještina jednoga samouka. Sve to navodim da bih zornije osnažio Kelemenovu konstataciju o zastupljenosti Lackovićeve grafike u značajnim pa i najznačajnijim grafičkim zbirkama svijeta., jer tome uspjehu prethodi ne samo četrnaest godina uporna rada, nego i jedanaest godina isto tako uporna rada s crtežom i na crtežu, na čemu je onda, od 1963. dalje, lako i razumljivo izrastao impozantan gra­fički opus. rekao bih impozantan i u vrijednosnom i u kvantitativnom smislu. Osim toga, u crtežu i na grafičkom listu dogodili su se – i još se događaju! – svi oni prijelomni trenuci i pomaci u Lackovićevu stva­ralaštvu, koji nas tako često iznenađuju životnošću i neiscrpljivošću mašte, oštri­nom opažanja, neočekivanošću sklopa, i konteksta, slobodom kompozicije i najslo­ženijim sadržajima, da se već pitamo: ne riskira li previše, gubi li što od svoga slikarskog identiteta ili ga trajno dopunju­je i gdje su granice njegovih stvarnih mo­gućnosti?

Ta su nas pitanja dovela na kraju i do najnovijega polja Lackovićeva traženja, do ciklusa u kombiniranoj tehnici na kojem upravo radi – do Fantazme. Što je kod Lackovića više nemoguće? Nisu li to minijaturne bilješke premošćivanje dvaju sučeljenih polova: apstraktnoga i figurativno­ga izražaja? Možda praktična, a ne teoret­ska, dalja integracija moderne i naivne umjetnosti i naivne umjetnosti modernoj? Stavlja li Croata Fantazmom na kocku svoju visoku reputaciju stvaraoca naivnog izvorišta ili pak pomiče naivnu viziju bliže kritičkoj misli i iskustvima moderne i suv­remene umjetnosti? po mojem dubokom uvjerenju poslije radikalne grafičke mape Oblak (1975.), nakon bibliografskoga iz­danja Čin (1976.) i poslije mape Signum terrae (1976.), Fantazma je opetovano postavljanje Lackovićevih likovnih problema na sasvim novi način, nekonvencijalno i bez presedana u segmentu naivne umjetnosti, ali osmišljeno i dorečeno i dojmljivo poput prevratničkih zahvata u onima trima spomenutim grafičkim edicijama što su na­stala u suradnji sa Zbirkom Biškupić jedi­no je težište s narativnoga pomaknuto prema govoru atmosfere.

Josip Škunca

Ivan Lacković se rodio 1. siječnja 1932. u Podravskom selu Batinska. Završio je če­tiri razreda osnovne škole. Od 1948. do 1952. radi u šumskom rasadniku, inače se bavi zemljoradnjom sve do 1957. kad dolazi u Zagreb. Od 1954. do 1957. živio je u Kloštru podravskom. U Zagrebu se zapo­šljava kao pismonoša i taj posao obavlja sve do 1968. od kada djeluje kao profesio­nalni slikar. Godine 1964. pristupa Društvu naivnih likovnih umjetnika Hrvatske, kojem je jedan od osnivača. Od 1968. član je i Hrvatskoga društva likovnih umjetnika.
O Ivanu Lackoviću-Croati do sada su snimijena tri dokumentarna filma: 1971. (re­žija: Antun Vrdoijak; tekst: Igor Zidić; pro­dukcija: Jadran film, Zagreb); 1974. (re­žija: Luigi Bazzoni; tekst: Cesare Zavattini; produkcija: Centro culturale naifs Jugoslavi, Rim) i 1975. (režija: Branko Ranitović; pro­dukcija: RTV Zagreb). Lacković je pridruženi član Rimske akademije -Tiberina od 1974., redovni član Accademie de I 500. od 1975. i član saveza Unione della legion doro. Izdao je 14 mapa i biblifilskih izdanja u Zagrebu, Rimu, Milanu, Torinu i Parizu. U dva je navrata radio scenografiju: za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (Ljubavni napitak), 1974., i za Stadtopernhaus u Gra­zu (Lukava lisica), 1976.
Ilustracije mu se nalaze u više od dva­deset knjiga, tiskanih u Zagrebu, Koprivni­ci, Đurđevcu; Beogradu, Đakovu, Grabovnici, Rimu, Parizu, Novom Sadu i Mostaru te u brojnim časopisima, kalendarima, listovi­ma i drugdje. Godine 1970. primio ga je papa Pavao VI, a 1979. papa Ivan Pavao II.
Djela mu se nalaze u vise od četrdeset ug­lednih muzeja i galerija, kao što su: Mu­see Henri Rousseau u Lavalu, Monumenti musei e galerie pontifice citta del Vaticano u Rimu, The Metropolitan museum of Ma­nila, Galerija primitivne umjetnosti u Zag­rebu, Museu de arte de Sao Paulo, Cabinet des 20. jahrhunderts u Beču, Kabinet gra­fike JAZU u Zagrebu, Museo bella artes u Caracasu, Galerie St. Etienne u New Yorku, i u privatnim zbirkama.
U razdoblju od 1968. do danas Lacković-Croata je primio deset uglednih nagrada i drugih priznanja u Somboru, Zagrebu, Ri­mu, Morgesu, Lavalu, Cagnesu-Sur-Mer i Luganu. O njemu su napisane tri knjige – četvrta je u pripremi – a spominje se u pedesetak monografija o umjetnosti, knjiga kritika i leksikonima. Izlagao je na oko 300 skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu.

Samostalne izložbe:
1964. Zagreb, Kabinet grafike JAZU (s Draganom Gažijem)
1964. Celovec, Galerie Wulfeugasse
1965. Zagreb, Centar za estetski odgoj mladih
1965. Köln, Galerie Zwirner (s Matijom Skurjenijem)
1967. Rijeka, Mali salon Moderne galerije (s Draganom Gažijem)
1967. Zagreb, Turističko društvo „Gornji grad“ (s Draganom Gažijem)
1968. Split, Salon Matice hrvatske
1968. Krško, Galerija Krško
1968. Bjelovar, Gradski muzej
1968. Đurđevac, Narodno sveučilište
1968. Zürich, Galerie Semih Huber (s Ivanom Rabuzinom)
1968. Pitomača, Narodno sveučilište
1969. Čakovec, Muzej Međimurja
1969. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti
1969. Paris, Galerie Mona Lisa
1969. Osijek, Narodno sveučilište
1970. Split, Salon ULUH 
1970. Bremen, Paula Beker-Modersohn haus 
1970. Zagreb, Galerija Dubrava)
1971. Rijeka, Moderna galerija
1971. Trebnje, Galerija likovnih Samorastnikov
1971. Karlovac, Zorin dom
1972. Paris, Galerie Mona Lisa
1972. Laval, Musée Henri Rousseau
1973. Münster, Galerie Biškupić und Kuttler
1973. Hannover, Funkhaus
1973. Samobor, Gradski muzej
1973. Torino, Galeria Bob Ben
1974. Zagreb, Galerija Likum
1974. Dubrovnik, Galerija Sebastijan
1974. Rim, Pallazzo Belle espositione
1974. Split, Galerija umjetnina
1975. Amsterdanm, Galerie Hammer
1975. Rijeka, Moderna galerija
1975. Crikvenica, Turisticko društvo
1975. Caracas, Moison Bernard
1975. Zürich, Galerie Susi Brunner
1976. Karlovac, Zorin dom
1976. Crikvenica, Turističko društvo
1976. Trebnje, Galerija likovnih Samorastnikov 
1976. Zagreb, Galerija Dubrava
1976. Zagreb, Nacionalna i sveučilišna biblioteka
1976. Hvar, Galerija „Na bankete”
1977. Toulouse, Galerie protée
1977. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti
1977. Latina, Galleria del Corso
1978. Zagreb, INA
1978. Osor, Galerija Juraj Dalmatinac
1978. Šibenik, Galerija Krševan
1979. Vinkovci, Gradska galerija, Izložbeni salon
1979. Zagreb, Galerija Zagreb.
1979. Koprivnica, Galerija „Podravka,“
1979. Milano, „IL scorpione“
1979. Labin, Muzej grada
1979. Zagreb, Galerija Dubrava
1979. Torino, Galleria Eskenazi Arte
1979. Hag, Galerie M
1979. Pula, Radničko sveučilište
1979. Sad Paolo, Museo de Arte
1979. Poreč, Muzej Poreštine
1979. Zagreb, Nacionalna i sveučiližna bilboteka
1979. Sisak, INA
1979. Bjelovar, Gradski muzej
1979. Novska, INA
1980. Milano, Palazzo dell’arengario
1980. Cuneo, Galleria la Linea
1980. Buenos Aires, Museo de arte moderna
1980. Milano, Galleria „Artelite 2009,“
1980. Zagreb, Radničko sveučilište „Moša Pijade“
1980. Hermance-Ženega, Aelier Cora et Galerie „La vague“
1980. Rabat, Galerie Iatelier
1980. Zagreb, Galerija Dubrava

(iz knjige dojmova)