10 GODINA GALERIJE DUBRAVA

studeni 1978.

10 godina Galerije Dubrava

Iako je Dubrava integralni dio grada Zagreba, ipak je izdvojena kao posebna urbana cjelina na kojem živi više od 80.000 stanovnika. Sastav stanovništva je vrlo različit — od poljoprivrednika, radnika, zanatlija i intelektualaca do učenika i studenata. Struktura stanovništva s obzirom na životnu dob karak­teristična je unutar grada: djeca do 14 godina ima oko 23 posto, oko 6 posto ima stanovnika starijih od 65 godina, a ostali dio stanovništva je radno aktivan. Od tog postotka radno aktivnih svega oko 6.000 zaposleno je u opći­ni Dubrava, a većina, oko 35.000 izvan općine. Izdvojenost iz uže gradske jezgre, specifičan sastav stanovništva po zanimanjima i starosnoj dobi, uda­ljeno mjesto zaposlenja od mjesta stanovanja, odražavaju se negativno u svim područjima društvene aktivnosti.

Kad je riječ o kulturnoj aktivnosti, treba reći na početku da je one, s obzirom na veličinu područja, broj stanovnika i potrebe, gotovo zanemariva. Radni kolektivi su relativno mali, mjesne zajednice nemaju odgovarajuće prostore, manjkaju animatori kulture i kulturne ustanove. Gotovo nedopustivom stanju na planu kulture pridonosi i činjenica da nagomilani problemi u komunalija­ma, zdravstvu, predškolskom odgoju, obrazovanju i sl., potiskuju kulturnu problematiku u posljednji plan.

Organizirani kulturni programi odvijaju se preko Narodnog sveučilišta i knjižnice Dubrava, u mjesnim zajednicama i radnim kolektivima vrlo malo. Jedan od glavnih razloga je nedostatak prostore. Narodno sveučilište raspolaže zgradom površine oko 500 četvornih metara, koja se manjim dijelom koristi za realizaciju kulturnih programa jer je frekvencija u njoj prevelika. To je, naime, jedini prostor u Dubravi koji služi osim za programe Narodnog sve­učilišta i za društveno-političku aktivnost skupštine, društveno-političkih organizacija, radnih organizacija, škola itd.

Narodno sveučilište Otokar Keršovani, realizira programe u Galeriji Dubrava i preko Centra za kulturu i Doma omladine i pionira. Programi su verificirani u samoupravnim interesnim zajednicama, ali opseg i profit programa su nedostatni. Jedan je od tih razloga i pomanjkanje kadrova. Prostor u zgradi su solidno uređeni i zaista odgovaraju svrsi, zahvaljujući prvom investiranom dinaru poslije oslobođenja u kulturni prostor na području općine Dubrava. Knjižnica Dubrava, smještena u drvenoj baraci površine 65 četvornih metara, izgrađenoj 1951. godina, jedina je javna knjižnica u općini. Od 1951. na 1.000 stanovnika općine Dubrava otpada prostor od 0,97 četvornih metara. Knjiž­nica radi cijeli dan i uslužuje 3.800 članova. Komentar brojkama i podacima je suvišan.

U općini postoji jedan kinematograf sa 485 sjedalica kao radna jedinica Kinematografa. Repertoar je prilagođen najskromnijim ukusima publike. Kulturno-umjetnički amaterizam ogleda se u kulturno-umjetničkom društvu (Bosiljak) te u posljednje vrijeme i u sekcijama i grupama pri školama i mjesnim zajednicama.

U općini su locirana dva važna muzeja (Muzej v zemaljske konferencije KPJ i I konferencije KPH) i nekoliko spomenika revoluciji, od kojih je najpoznatiji spomenik Dušana Džamonje, nedavno obnovljen sredstvima općine i USIZ-a kulture.

To je uglavnom sve što se može ovom prilikom spomenuti. Svi prostori u kojima se provodi kulturni program imaju oko 1.100 četvornih metara, što po jednom stanovniku iznosi 0,014 četvornih metara.

Svi ti podaci, ako gledamo da je općina Dubrava ipak gradska općina i da gotovo svi potrebni kulturni sadržaji i priredbe postoje u užem centru, pa su prema tome i svakom građaninu dostupni, stvaraju dojam da ne bi trebalo toliko forsirati određene podatke. Međutim, izdvojenost Dubrave iz užeg cen­tra i neriješene prometnice stvaraju probleme koji nisu karakteristični samo za Dubravu, nego su prisutni i u drugim perifernim općinama. Ne smijemo zaboraviti da su stanovnici Dupca, Granešine, Dankovca, Čučerja, Medved­skog brega, Novoselca, Slanovca itd. također građani grada Zagreba. Dok stanovnik Velike Gorice stiže autobusom u centar grada za 18 minute, spo­menutim građanima je za taj isti put potrebno dva seta. Dakle, nameće se potreba približavanja određenih kulturnih sadržaja i priredbi građaninu u mjestu gdje su mu dostupni. Pogotovo uz činjenicu da u Dubravi živi vise od 20.000 učenika osnovnih škola, srednjoškolaca i studenata.

Iz do sada rečenog vidljivo je da treba ponajprije riješiti pitanje prostora. Prije četiri godine je OKSSRNH Dubrava pokrenula u suradnji s Narodnim sve­učilištem akcije za izgradnju kulturnog središta u Dubravi. U ovom srednjo­rodnom planu očekujemo i realizaciju tog objekta, što bi značilo pokretanje ozbiljnije akcije za animaciju i oživljavanje kulturnog života u općini Dubrava. I na kraju konstatacija da je desetgodišnje djelovanje Galerije Dubrava značajan doprinos pionirskom pothvatu oživljavanja kulturne akcije u Dubravi, jer je svojim dosadašnjim programima uspjela dati na uvid građanima aktual­no likovno stvaralaštvo u gradu i šire. Osim izlaganja djela poznatih umjet­nika, Galerija je omogućila i mladim umjetnicima da se predstave javnosti prvim samostalnim izložbama, a posvetila je dio djelatnosti i likovnim stva­raocima koji žive na području općine Dubrava.

Vlado Perović

Od 1968. do 1978.

Kad je Galerija Dubrava u prosincu 1973. sumirala pet godina svoje pionir­ske djelatnosti na području općine Dubrava, rezultati su bili zadovoljavajući. Od 25. studenoga 1968. do 12. prosinca 1973., kad je otvorena prigodna izložba iz fundusa u povodu spomenute godišnjice, u Galeriji je priređeno 45 izložaba na poziv i nekoliko izložaba drukčije profilacije i organizacije (klup­ska manifestacija Doma omladine i pionira Dubrava, zavod za rehabilitaciju tjelesno-invalidne djece i omladine i drugo). Gotovo isto toliko održano ih je i u nastavku, pa prigodna izložba crteža Miroslava Šuteja u povodu 10 godina Galerije Dubrava nosi redni broj 89.

Brojčani pokazatelj ne govori, dakako, i o kvaliteti izložaba, no s obzirom da su sve izložbe organizirane u Centru za kulturu pri Narodnom sveučilištu Otokar Keršovani, odnosno s obzirom da se Narodno sveučilište prihvatilo likovne djelatnosti u skromnim mogućnostima i bez odgovarajućega isku­stva, onda i količina likovnih priredaba ima težinu kulturne akcije. Kako je pak sve izložbe iz programa materijalno pomogao fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti grada Zagreba, a kasnije i USIZ, odnosno samoupravna interesna zajednica za kulturu općine Dubrava, to je pouzdani znak da je izložbena politika našla prikladnu mjeru oblikovanja likovnoga interesa u estetskom i društvenom pogledu, dok će pregled kronike potvrditi da je to politika otvorena raznolikom likovnom životu i da ne protežira niti jedu grupu ni pojavu; mnogi su mladi u Dubravi, otvorili prvu samostalnu izložbu (bilo je čak i starijih kolega i kolegica!); mnogi su ovdje pokazali ateljerske novitete ili se odlučili za neki drukčiji aspekt izložbe.

U savjetu Galerije Dubrava radili su Nataša Cetinić, Grujo Golijanin, Dubrav­ko Horvatić, Vanja Kavurić, Nives Kavurić-Kurtović, Juraj Papić, Antoaneta Pa­sinović, Vlado Perović, Alojz Turk, Zdravko Tišljar, Simo Šarkanović, Josip Škunca, Dragan Orbanić – od 1968. do 1973. — a kasnije još i Miroslav Šutej, Vera Fišer, Nada Gjurčević, Vjekoslav Antunović i Ratko Petrić. Zahvaljujemo se i ovom prilikom i posebno SIZ-u kulture općine Dubrava.

Galerija ove godine uvodi nova praksu: jedanput godišnje poziva na izložbu amatere s područja općine koji onda skupa s akademskim umjetnicima izlažu na priredbi Likovni život Dubrave. Takav kontakt s radnim ljudima, koji iskazuju osobiti afinitet za likovni izražaj, proširuje galerijsko područje rada i potiče stvaralaštvo na širem planu i u obostranom interesa. Galerija jedna­ko tako ustupa prostor i izvanprogramskim izložbama amaterskoga tipa kao što je to činila i prijašnjih godina. Prezentirajući u Dubravi ponajbolje dome­te recentne likovne djelatnosti, Galerija otvara vrata i kulturnom radničkorn stvaralaštvu, ispunjavajući svoju misiju u duhu socijalističkoga samouprav­ljačkoga društva.

Josip Škunca

 

Izbor iz novinskih članaka vezanih uz djelatnost Galerije Dubrava:

Paleta Zagreba – kombinator s dječjom dušom

Miroslav Šutej me podsjeća na velikog, teškog noćnog leptira koji snagom, začuđujućom za svoje di­menzije, lupa nasumce po zidu, tavanici, tanjuru — privučen i uznemiren fascinacijom svjetla. Dovoljno intelektualno informiran da sebi dopusti taj virtuozni i strmoglavi let, a dovoljno spontan i neintelektualac da prepusti sjetilima da otkrivaju izvore nadahnuća, Šutej nas iznenađuje smjelošću svojih ostvarenja, pa makar da znamo iz koje centrale grije njegova ža­rulja, moramo mu dati bar lokalne primate u nekim likovnim otkrićima. Prvi je kod nas zamijetio snagu optičkog bombardiranja, ataka na očni živac, dao je apstraktnom likovnom elementu ne samo slobodu od opisnog već je i potražio materijalnu vezu izme­đu fizičnosti objekta i fizioloških svojstava čovjeka. Ovakav strmoglavi let može sve stvoriti, a selekcija će zanemariti neuspjehe. Zato u brdu Šutejevih tvore­vina otkrivamo zanimljivu inovaciju stvaranja slikar­skih objekata koji žive u prostoru a djeluju slikar­skim efektima. Sentimentalno vezan za sliku, sada nam je u Galeriji Mladih u Klubu omladine Dubrava pokazao napor da obogati plohu vezanu za zid svim dosadašnjim optičkim rezultatima i iskustvima obje­kata. Veliki kombinator s dječjom psihom a snažnim utjecajem koji fascinira gledaoca snagom materijal­nosti boje i strukture, Šutej je opet stvorio seriju grafika, kolaža i objekata koje moramo uvrstiti u kroniku likovnih zbivanja kao zanimljivu i instruktiv­nu pojavu.

Elena Cvetkova
Večernji list, 27. svibanj 1969.

 

Veličina malenih galerija u predgrađu u povodu petogodišnjeg djelovanja Galerije Dubrava        

Pet je godina zaista prekratko razdoblje za čestitke jednoj instituciji, ali je Galerija Dubrava ipak uprizorila izložbom vlastitog fundusa na proslavu te godišnjice. Nema sumnje, poglaviti je razlog tome: upozoriti kulturnu javnost na rezultate jednog napora sasvim izuzetnog i entuzijastičkog. Jer Galerija Dubrava nastala je gotovo samo iz dobre volje nekoliko ljudi i jedne institucije – Narodnog sveučilišta Otokar Keršovani. U početku bez adekvatnog prostora ona je bila tek predvorje jednog kina, a onda su od foajea mladi arhitekti izdjelali galerijske prostore.

Danas više nitko ne sumnja u smisao postojanja takve institucije na takvom mjestu: Galerija Dubrava prva je likovna institucija u ovom zagrebačkom pred­građu od sedamdeset tisuća žitelja. Njihov interes za kulturu adresiran je na tamošnje Narodno sveučilište, a u to sveučilište ulazi se kroz galeriju. Tako se ona nametnula, ne samo publici, nego i umjetni­cima. U njoj su izlagali Nives Kavurić-Krtović, Ivan Lovrenčić, Miroslav Šutej, Dora Hersen-Castro i Ivan Lackovic Croata, Drago Jurak, Ivan Kuzmiak, Slobodan Tadić, Ivan Kuduz, Ivo Friščić, Tonka Petrić, Ratko Pe­trić, Borka Avramova i drugi. Mnogi od njih tu su priredili svoju prvu samostalnu izložbu, doživjeli prvi dodir s publikom i kritikom.

Istina je ovog rada entuzijasta u njegovim rezultati­ma: pored aktualnog likovnog programa zagrebačka dubrava je u svojoj Galeriji dobila i prvi stalni likovni fundus. On je sada, u povodu jubileja, prvi put cjelovito predstavljen. Izbor autora i djela ukazuje nedvosmisleno na zaključak, da je Galerija Dubrava bila programski usmjerena na mlade stvaraoce. A u njihovom životu i stvaralačkom vijeku i pet godina, koje sada jubiliramo, nešto znače.

 Vladimir Maleković
Vjesnik, 27. prosinca 1973.

 

Iz salona i galerija crtač spontanog poteza

Ponovni susret s umjetnošću Matije Skurjenoga još je jedna prilika da se uopće neke karakteristike i vri­jednosti. Riječ je o grafičkoj mapi iz 1972. (izdanje zbirke Biškupić, predgovor Vladimir Maleković) ko­ja je praktički ostala nepoznata sve do postave u zagrebačkoj Galeriji Dubrava, no koja nezaobilazno tvori antologijski izbor u opusu ovoga naivca. Manje je možda poznato da je Skurjeni vrstan crtač (pozna­tiji je po svojim nadrealističkim uljima), ali su či­njenice tvrdoglave.

Gradeći svoj risački izražaj na spontanosti prvotnih naoko nekontroliranih poteza, Skurjeni je duboko za­gazio u predjele podsvjesnih asocijacija. U njega iz­viru svjetovi i tamo gdje se to ne očekuje. On pušta fantastiku da diše plućima najslobodnijega sučeljavanja. Dodiruje podneblje nadrealističkoga, ali mu sasvim ne pripada. Čini se da su grafički listovi u sitotisku nadahnuti i svijetom takozvanoga art-bru­ta da potječu s izvora nezamučenih voda u kojima nema ni otpadaka civilizacije niti drugih preokupaci­ja, nego samo spontano stvaralaštvo, kad je vanjski utjecaj (na umjetniku) doista minimalan.

Treba naglasiti da se nadrealizam tridesetih godina, u svojim počecima, nije oslanjao isključivo na Freu­dovsku psihoanalizu, već i na iskustvo art-bruta. Međutim, Skurjeni je slučaj za sebe i teško ga je definirati samo pravilima art-bruta. Po Jeanu Du­buffetu, koji je i sam mnogošta profitirao iz konta­kata s umjetnicima u zabačenim krajevima ili pak studirajući radove umobolnih. Snaga je Matije Skur­jenoga u prvome redu u čisto likovnim vrijednostima i to je onaj zalog koji ga čini jednom od najmarkant­nijih figura u svjetskoj naivi.

Ida Biard
Vjesnik, 8. svibnja 1974.

 

Iz salona i galerija

Anatomija stvaralačkog procesa
U povodu izložbe zabilježaka, skica i nacrta Ivana Rabuzina u Galeriji Dubrava

U tekstovima naivnih kritičara i teoretičara naiv­na, je umjetnost bila proglašena tvorevinom naivnih ili pak primitivnih stvaralaca koji su debelim pre­gradama ograđeni od svega što bi moglo biti povezano s umjetničkim iskustvom ili umjetničkim programom. Takvi su pisci, poglavito u povodu hrvatske izvorne umjetnosti, govorili o blokadi mentalne jezgre ili pak o čudu bogodanih narodskih talenata. Iako takve teorije i takvi tekstovi služe još samo trgovcima naivističom robom za potkusurivanje naivne publike bit će potrebno još dosta vremena da se izvrši kritička analiza fenomena izvorne umjetnosti u cjelini, a posebno njezine ikonografije.

Izložba zabilježaka, skica i nacrta Ivana Rabuzina u Galeriji Dubrava dokazuje neutemeljenost tvrdnji o odsutnosti filozofskih, moralnih i sentimentalnih te artističkih zaključaka i odluka u izvornog umjetnika. Rabuzinove studije ruku, na primjer, ili pak pejzaža otkrivaju analitičku dimenziju njegova stvaralaštva. Iste intencije otkrivamo i u njegovim tekstovima: Nazivaju nas naivnim i primitivnim slikarima . . . ja ne brinem o tome gdje će moje slikarstvo završiti, jer prvo treba naslikati istinitost svoje osjećajnosti, a poslije što bude ili Ali nitko ne pita za ono vri­jeme koje je prethodilo slikarstvo, o ocjeni toga vre­mena nitko ne govori. Vrijeme upijanja prvih doj­mova, u mojem slučaju pejzaža na zamrznutom prozoru. to je i nemoguće, jer dijete ne otkriva tajne svojih osjećaja. Ono šuti i živi u svome djetinjem svijetu, koji postupno iščezava daljnjim utjecajem izvana . . .

Građa koja je evidentirana na ovoj izložbi dokazuje ne samo utjecaj izvana nego i maksimalni identitet Rabuzinova načina i sadržaja njegova slikarstva. Na­suprot adeptu tzv. Hlebinske škole, on sasvim na­pušta eksteriornost spektakla ili anegdote. Da bi prevladao privid realističke slike Rabuzin ponekad svodi predmet na formalnu strukturu apstrakcije. Izborom izložaka u Galeriji Dubrava pružena nam je sada prilika da uđemo u najskrovitije tajne umjetnikova načina izvođenja slike. Dosed su naivici uporno sakrivali taj dio svoga stvaralaštva. Rabuzin je sada učinio čin hrabrosti dešifrirao je kodove svoje slikarske poetike, otkrio je tajnu svoje radionice, i u njoj smo otkrili sadržaje koji koincidiraju sa sveukupnim naporima suvremenog slikarstva.

Vladimir Maleković
Vjesnik, 5. prosinca 1974.

 

Ivan Rabuzin
Izvori mojih slika

Publici i kritici more se omogućiti da vidi kako pojedino djelo raste od prvog početnog impulse do njegova završetka.

Izložba koju sam krajem prošle godine imao u zagre­bačkoj Galeriji Dubrava mislim da je bila moja najmanja, ali meni najdraža izložba. Izloženi su bili publici i kritičarima prvi nagovještaji neke buduće slike zabilježeni na brzinu crtežom ili zapisom. Našlo se to i zapisa nastalih usporedo s nastajanjem slike, bilježaka uz sam red.

Kritičari se slažu da je moje slikarstvo poetsko, a tako misle i pisci mojih monografija. Oni tvrde da su ti zapisi koji prate stvaranje slike pisana poezija kao što je i moje slikarstvo poezije.

Mnogi su mi rekli da sam bio vrlo hrabar što sam izložio te crteže i napise kritici i publici, i tako otkrio one prve nepomućene utiske izvorišta budu­ćih slika. A zašto bi to uopće bilo hrabro? Pa valjda zato što većina stvaralaca drži u tajnosti porođajne trenutke nastajanja djela.

Spoznao sam nakon ova izložbe da je odabiranje i izlaganje djela na izložbama u stvari samo prikazi­vanje jednog dijela umjetnikova rada, samo njegov završni dio. Trebalo bi barem na retrospektivnim izložbama omogućiti publici i kritičarima da vide kako pojedino djelo raste od prvog početnog impulse, pa do završnog djela. Ovako, gledaoci ostaju po­malo prikradeni u potpunom doživljaju umjetnikova ličnosti i njegova stvaranje.

Već u prvoj mojoj monografiji bili su crteži, zapisi i citati nastali prilikom stvaranje slike. Sada u drugoj monografiji koja se priprema ponovno u italiji bit će pedesetak citata uz reproducirane slike, zapisi, objašnjenja koja treba da dočaraju trenutke ra­đanja i nastajanja slike, pa će se to monografija razlikovati od ostalih kao što se i ova izložba u Zagrebu razlikovala od svih mojih dosadašnjih.

Zabiiježio: B. Ratković
Večernji list, 1. i 2. veljače 1975.

(iz knjige dojmova)