ZVJEZDANA JEMBRIH I JURE KOKEZA
De profundis – 12. 3. – 5. 4. 2018.
ZVJEZDANA JEMBRIH
STAROZAVJETNO – NOVOZAVJETNO
Najnoviji slikarski ciklus Zvjezdane Jembrih nastao je na humusu radova koji su mu prethodili prije više od četvrtine stoljeća! Iz starih u nove radove, autorica unosi bitne likovno-kvalitativne pomake, poteze, intervencije i promjene. Sve navedeno nije u stilskom raskoraku, nego je, dapače, to likovno činjenje u dosluhu sa starijim ciklusom nazvanim Sakralni kolaži, izloženim u Münsterkirche u Herfordu 1992. godine. Ta poveznica je itekako vidljiva.
Međutim, nove radove integrira druga činjenica: svi oni izlaze iz crnila plohe B1 formata. Ponegdje ta crna ploha ima zadatak paspartua, dok drugdje predstavlja integralnu podlogu na kojoj se zbiva likovno-umjetničko djelovanje. U oba slučaja crna podloga nimalo ne smeta promatračevu oku; naprotiv, ona ima zadaću nositelja, temelja, iz kojega izlazi prizor.
Autorica se pritom služi kombinacijom različitih tehnika: akrilom, pastelom, kolažem tanjih i debljih papira, izrezanih od kojekuda – rekli bismo: što joj dođe pod ruku. No, tu leži i zamka: kako sve ovo složiti u razložnu, koherentnu, složnu i smislenu cjelinu? Kako postići stanje forme u kojoj ništa neće stršati, ništa neće smetati zahtjevnima oku i duhu? Da istodobno vukovi budu siti i koze na broju, autorica se pobrinula beskompromisno, bezuvjetno i nadasve iskreno. A kako drukčije?! Dakako, kada nema kompromisa, onda su pitanja puno zahtjevnija i odgovori složeniji.
Zvjezdana ne pere i ne pegla. Ne dodvorava se, već odvažno i suvereno rukovodi tehnikama i materijalima, a time i samom likovnošću. Tako ćemo na ovim radovima starozavjetne i novozavjetne sakralne tematike naći mrlje, rupe, rasprsnutu boju, otiske stopala, ogrebotine i bog zna što još. Nešto od toga je namjerno, a nešto nije. Na tim papirima, na tim plohama, na tim poprištima stvaralačke borbe i stvaralačke radosti, neki su prijašnji segmenti bespovratno žrtvovani. No, svojim nestajanjem nisu prestali “živjeti”. Njihova mjesta Zvjezdana je “ošinula” i zamijenila svježinom dobro odmjerenog, razložnoga revitaliziranja/komponiranja iz kojega su se dogodile uspješne likovno-sretne preinake.
Jure Kokeza
Popis izloženih radova:
1. Lot i njegova obitelj bježe iz Sodome i Gomore, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 70×100 cm
2. Hagara u pustinji, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 62×92 cm
3. Batšeba, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 100×70 cm
4. Faraonova kći pronalazi Mojsija, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 100×70 cm
5. Kraljica od Sabe i kralj Salomon, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 100×70 cm
6. Proročica Ana, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 70×100 cm
7. Svadba u Kani, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 100×70 cm
8. Jairova kći, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 70×100 cm
9. Dvije ribice i pet hljebova, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 70×100 cm
10. Isusov hod po vodi, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 62×92 cm
11. Isus i Samarićanka, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 70×100 cm
12. Isus kod Marije i Marte, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 70×100 cm
13. Razbijanje posude pomasti, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 100×70 cm
14. Saloma, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 70×100 cm
15. Isusi izgoni trgovce iz hrama, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 100×70 cm
16. Isus i farizeji, 1991./2018., kombinirana tehnika/papir, 70×100 cm
17. Veronika, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 100×70 cm
18. Isus tješi jeruzalemske žene, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 100×70 cm
19. Raspeće, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 70×100 cm
20. Noli me tangere, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 70×100 cm
21. Put u Emaus, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 70×100 cm
22. Večera u Emausu, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 100×70 cm
23. Mir vama!, 1991./2018., kombinirana tehnika/karton, 100×70 cm
Zvjezdana Jembrih rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je 1990. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Do sada je izlagala na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, te izvela mnoštvo land art radova u Hrvatskoj i izvan nje. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog restauratorskog društva. Od 1993. radi kao konzervatorica-restauratorica, boravi na stručnom usavršavanju u Münchenu, te na poslijediplomskom studiju u Budimpešti, gdje 2000. magistrira restauriranje drvene skulpture. Od 2013. izvanredna je profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Piše i objavljuje poeziju i prozu u književnim časopisima, na radiju, televiziji i mrežnim stranicama. U nakladi MD 2001. objavljuje knjigu kratkih priča Janusove kćeri sestre nevjeste; u nakladi Autorska kuća 2007. knjigu pjesama Ljubavnici kraljica glad, 2008. knjigu putopisa Ljetopisi i 2009. ponovljeno izdanje prve knjige, Janusove sestre. U izdanju Hrvatskog društva pisaca, 2014. objavljuje zbirku pjesama Sve jedno. Od 2012. sudjeluje u etnografskim istraživanjima na području Hrvatske. Uz Sanju Lovrenčić autorica je dvaju radio-dokumentaraca (Ispod lipe i Slike povratka). S akademskim slikarom-grafičarom Jurom Kokezom 2014. objavljuje grafičko-pjesničku mapu Tragovi. Dobitnica je potpore za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture RH za 2014. godinu, triju književnih nagrada “Franjo Horvat Kiš” (2008., 2016. i 2017.) za književni putopis, te nagrade za kratku priču na Festivalu europske kratke priče 2017. godine.
JURE KOKEZA
IZ DUBINE
Kao što “psi tragači neprestano gube isti plijen”, tako se i u ovim prizorima Jure Kokeze (Iz dubine) repetira uvijek prema istom (i neprestance prema različitom) središtu koje izmiče.
Kao da nišan kista / grafičke igle / ruke / oka / izoštrava ili zamućuje, približava ili udaljava (poput objektiva kamere), tražeći pravi čas, pravi omjer kadra, odmak, odaziv, pravi “klik” – dok se motiv gotovo neprimjetno ljulja (mase se uvijeg polako gibaju, mrmljajući, crneći svjetlo na obzoru, zamućujući vidik), dok motiv pleše svoj Dance macabre, pjeva svoj Gospin plač ili ponavlja svoju mantru Propni ga, propni, dok šuti ili pak urliče, svejedno.
Križni put? Koliko postaja? Možda više od kanonskih 14, možda manje, možda samo jedna – u kojoj On prvi, drugi, treći, nebrojeni puta pada pod Križem… Ili procesija koja skreće za nekim sasvim drugim idolom ili barjakom uz harfe i cimbale nenadanih boja i oblika? Ono što se pritom događa, postojano je poput (naoko) zamrznute scene iz koje vire tek razderotine pigmenata i okrajci figuracije.
Kad nema uzdi (naručitelja, ocjenjivača, platitelja i plaćenika, djelitelja bodova i množitelja koeficijenata, tihih rugalaca i glasnih pametovatelja, farizeja i pismoznanaca), Križni put može biti slobodan poput Prometeja na stijeni. Križni put može biti i krizni put i kružni put. Čak može biti sav poput Veronikina rupca ili se može sav svesti na Longinovo koplje. Liturgijski prihvatljivo – poput krštenja iz nužde (in periculo mortis). Ni Krist ne treba biti tu. Može biti tamo. Izvan gomile. Dovoljno drugačiji. Nevidljiv. Ti ispisi / zapisi / urezi / otisci ionako neće biti uokvireni nikakvim profiliranim letvicama, niti će se ikakva svijeća paliti, ni tamjan kaditi pod njima.
Jure je u ovome ciklusu dubinski tragač. Otpućuje se na nesigurno tlo (a koje je to tlo sigurno? – možda su metalne matrice grafičaru čvršće tlo pod rukama?) – na bjelinu papira po kojoj reže i masti, cijedi i čereči, sabire i razrjeđuje, zgušnjava, zgrušnjava i gomila, struže i prska, a zatim razgrće i bistri – mrlje, plohe i crte crnila, slijedeći pa sveudilj gubeći i opet nalazeći neki hrbat, neku kralježnicu, neka pleća, neku kost, mišić, hrskavicu – obris, zaostao poput slomljenoga krila naracije.
Ništa nova – oduvijek se tako čini – od Altamire do Kinerta (pa i od Kinerta do Knifera ili pak do Kiefera). Ništa nova. Može biti da je nov (neponovljiv), samo ovaj osobni “hod unatrag”, napredovanje u dubinu, u neznano, u rov u kojem uvijek i uvijek pronalazimo – koliko god kopali i što god iskapali – samoga sebe.
Središte koje izmiče – to je stvaralaštvo. Bez obzira na temu. Tema je sporedna, a čin stvaranja je skoro uvijek sakralan. Između svetoga svjetla i svetoga mraka raspon je u koji stane sve što se igda stvorilo.
Zvjezdana Jembrih
Popis izloženih radova:
1. Isus pada drugi put pod križem, 2016., bakropis, akvatinta/papir, 36,5×48 cm
2. Isus pada treći put pod križem, 2016., bakropis, akvatinta/papir, 36,5×48 cm
3. Isusa pribijaju na križ, bakropis, 2016., akvatinta/papir, 36,5×48 cm
4. Križni put – poliptih, 2015., akril/platno, 150×80 cm
5. Isus pada prvi put pod križem, 2015., akril/platno, 30×40 cm
6. – 15. Križni put 1 – 10, 2018., akril/papir, 36×50 cm
16. – 20. Procesija 1 – 5, 2018., akril/platno, 36×50 cm
Jure Kokeza rođen je 1959. u Splitu. Maturirao je na Odjelu grafike na Školi za dizajn i primijenjenu umjetnost. Studirao je grafiku u klasama prof. Alberta Kinerta i prof. Frane Para, pod čijim je mentorstvom diplomirao 1986., na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Veteran je Domovinskog rata. Izlagao je na dvadesetak samostalnih izložbi i na niz skupnih. Svoje radove donirao je na brojnim humanitarnim izložbama i aukcijama. U nakladi Ceres 1999. objavljena mu je zbirka poezije Pas na tri noge. Autor je grafičke mape Žena (1985.), te dviju grafičko-pjesničkih mapa: Modrine, sa Zlatom Cundeković (2008.) i Tragovi, sa Zvjezdanom Jembrih (2014.). Sudionik je 5. međunarodne radionice umjetničke grafike Iwago#5 na Umjetničkoj akademiji u Osijeku 2016. i 1. međunarodnog trijenala grafike Livno 2017. Bavi se likovno-pedagoškim radom. Od 1999. profesor je grafičkih tehnika na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja za likovni i pedagoški rad.
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
