ANTONIA ČAČIĆ

Otisci – 16. 1. – 1. 2. 2012.

Kontemplativnost na djelu – koloristički kontrasti i rasponi svjetlina

Uvjerenja u jedinstvenu vrijednost i univerzalnu simboliku boja – uvjerenja koja su obilježila prošlost svih kultura – suvremena je znanost prepustila povijesti. Brojne su teorije kroz stoljeća nastojale povezati određenu boju sa specifičnim nizom značenja i pojmova. S vremenom je nastao kaos mišljenja i tumačenja što ga zgodno ilustrira situacija početkom 16. stoljeća: tako, primjerice, crvena za jedne (Alberti) korespondira s vatrom i ljetom, ali za druge (Antioh Atenjanin) sa zrakom i proljećem, za treće pak (Teon iz Smirne) s tijelom piramide, proljećem i vatrom… itd. Ideja o utvrđenoj i nepromjenjivoj mnogostranosti kolorizma kao simbola bila je, a i danas jest, doista snažna.

Međutim, usprkos za nas školskih zaključaka o fiziološkim svojstvima boje što nam omogućuje njenu klasifikaciju, poduprtih dijakronijskim pregledom problematike, metafizičko značenje umjetničkih ostvarenja izgrađenih na čistom kolorizmu i dalje je aktualno. Jedino je na mjesto univerzalnosti zasjela individualnost stvaraoca kojoj, kada je uvjerljiva u snazi svoga izričaja, neizbježno upisujemo transcendentalni sadržaj. Primjer takve individualnosti nalazimo u radu Antonije Čačić. Ali i predanost kojom pristupa slikama očita je od prvog trenutka, prilikom upoznavanja s njom i njezinim radovima: “Premda sam započela slikati akrilikom, sada koristim ulje jer njime dobivam finije nijanse”, takvim mi je riječima, otprilike, razjasnila činjenicu zašto u skučenim uvjetima stana/ateljea koristi zahtjevniju (ne samo sporiju, nego zbog isparavanja i neugodniju) tehniku. Podastrijet je niz monokromnih platana; neka su kontrastno suprotstavljena kao diptisi, druga poredana u poliptisima brižljivo usklađenih dijelova. Reći sada s pozicije povijesti umjetnosti i s pratećim terminima kako autorica pripada (doduše, samo u ovome ciklusu) tradiciji ‘slikarstva obojanog polja’ ne znači ništa više nego uputiti na ladicu s pojmovima poredanima po abecedi. A zapravo – kao i uvijek – treba uloviti život.

I tu valja uvidjeti kako se jednostavnost, kada je pozorno promotrimo, pokazuje kao bogatstvo profinjenih efekata – ekvivalenata kontemplativne emocionalne ekspresivnosti ispunjene intimnošću, prisnošću. “Tišina je tako precizna”, riječi su Marka Rothka (“Silence is so accurate”) koje možemo za njim ponoviti – doista, precizna je u varijacijama, malim pomacima, sugerira raspon ozračja i raspoloženja (naravno, može i zvukova). Ali i pitanje: kako je dosegnuta ova osjetljiva priroda slika čiji slojevi boja sjaje iz unutrašnjosti? – zadržava svoju zanimljivost (drugim riječima: kako je nešto obično i poznato postalo različito i intrigantno).

Odgovor je na prvom koraku banalan, tehnički: u razrijeđenim, tankim slojevima, gdje prekrivni nanos dopušta prosijavanje onih ispod. Međutim, odmah zatim otkrivamo i osobitu umjetničku vrijednost koja se iskazuje naizglednim paradoksom. Naime, iako negira iluzionistički trodimenzionalni prostor konvencionalnoga prikazivanja, unutarnje svjetlo nadilazi dvije dimenzije. Nastala je luminoznost neznanoga prostora. Kao da smo opipljivosti materije ugradili neuhvatljivost formi. Ponegdje se ispod jasne površine otkrivaju raznolika vrtloženja što unose nemir, najčešće tek asketski škrte modulacije neodređenih oblika omekšanih rubova. Moguće je u tome pronaći figurativne asocijacije (neovisno o namjeri); je li riječ o “presjeku otisaka” (ako sam točno zapamtio autoričin lapidaran iskaz) ili nekoj kompleksnijoj tvorbi (embrio, ženski akt) – zamjetimo, uvijek s naznakom vijenca svjetlosti, s aureolom – nije bitno. Nasuprot takvim neodređenim turbulencijama oblika pratimo pročišćavanje, oslobađanje oslikanih površina od forme i fokusiranje isključivo na određene tonove i kromatske vrijednosti pojedinih boja i njihov intenzitet.

Profinjenost ciklusa Antonije Čačić otvorena je pozornosti samoponiranju prepuštajućeg promatrača.

Nikola Albaneže

Popis radova:
1. Bez naziva, akrilik/platno, 120×500 cm, 2011.
2. Bez naziva, ulje/platno, 120×200 cm, 2011.
3. Bez naziva, ulje/platno, 120×200 cm, 2011.
4. Bez naziva, ulje/platno, 150×200 cm, 2011.
5. Bez naziva, ulje/platno, 150×200 cm, 2011.
6. Bez naziva, ulje/platno, 150×200 cm, 2011.
7. Bez naziva, ulje/platno, 150×200 cm, 2011.
8. Bez naziva, ulje/platno, 70×200 cm, 2011.

Antonia Čačić rođena je 20. veljače 1976. godine u Zadru. Članica je HDLU-a Zagreb.

 Edukacija
2002./2006. Ljubljana, poslijediplomski studij slikarstva, Akademija za likovnu umetnost in oblikovanje, klasa prof. G. Gnamuša
1997./2002. Zagreb, studij slikarstva, Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, klasa prof. E. Kokota, pohvala Vijeća ALU kao jednoj od najboljih studenata
1994./2000. Zagreb, studij dizajna, Arhitektonski fakultet
1990./1994. Zadar, Prirodoslovno-matematička gimazija Juraj Baraković

Samostalne izložbe:
2011. Zagreb, Stara zagrebačka klaonica: Lalija
2010. Split, Dioklecijanovi podrumi: Sklonište
2009. Pula, Galerija Aneks, MMC Luka (s Darijom Žmak): Svaki novi list je vaš list
2009. Zagreb, Galerija Vladimir Bužančić (s Darijom Žmak):Svaki novi list je vaš list
2009. Slavonski Brod, Galerija Ružić, Galerije umjetnina Slavonskog Broda: Bez naziva
2008. Zagreb, Galerija Nano (s Darijom Žmak): Samoće/Mjesečarke
2007. Zagreb, Galerija Matica hrvatska: Oprostorena slika
2007. Zagreb, Salon Izidor Kršnjavi: Samoće
2006. Zaprešić, Galerija Razvid: Psihalgije
2006. Zagreb, Galerija Idealni grad: Vježbanje života/practicum
2006. Ljubljana, Akademija za likovno umetnost: Psihalgije
2005. Zagreb, Galerija Arho: Tijelo
2004. Zagreb, Galerija Cekao
2004. Biograd n/m, Gradska galerija GrafArt
2002. Zagreb, Galerija Bernardo Bernardi: Tangram

Skupne izložbe:
2011. Rijeka, Biennale mozaika
2011. Samobor, Drugi hrvatski trijenale autoportreta “Koegzistencije”
2009. Zagreb, Izložba recentnih radova članova HDLU-a
2009. Zaprešić, Vršilnica, Stvaram, dakle postojim
2009. Krapina, Zagorski salon
2008. Karlovac, Karlovački likovni susreti 2008
2008. Zaprešić, Vršilnica, izložba minijatura
2006. Krapina, Zagorski salon
2006. Ribnica, Republika Slovenija, Miklova Hiša
2006. Zaprešić, Galerija Matija Skurjeni
2006. Zabok, Gradska galerija
2003. Krapina, Zagorski salon

Festivali:
2004. Rijeka, Festival FONA, Galerija Palach: Autoportret
2009. Zagreb, FAKI, festival alternativnog kazališnog izričaja; kolaborativni performance
2009. Koprivnica, Girl Power Festival – festival ženskog stvaralaštva; Cycle
2009. Novi Sad, Festival mini filma; Cycle

fotografije s otvorenja izložbe