DUJE MEDIĆ

Sunce – 7. 11. – 30. 11. 2011.

Sunce Duje Medića

U fusnoti za svoju pjesmu Heronejski lav, objavljenu u zbirci iz 1898., Silvije Strahimir Kranjčević objašnjava naslov (riječ je o spomeniku iz IV. stoljeća p. n. e. koji se u njegovo vrijeme restaurirao) i navodi: “srećna Helado, kraj ovakovijeh uspomena!” Sama pjesma oslikava sliku sličnu poznatu Fuselijevu crtežu žene podno ostataka golemog rimskog spomenika Konstantinu I. koji se ponekada naziva Melankolija nad ruševinama: Heronejski lav potaknuo je lirskoga subjekta na razmišljanje o nekadašnjoj slavi Helade, njezinoj povijesti i kulturi. U uzviku s kojime završava fusnotu možemo iščitati i devetnaestostoljetno strahopoštovanje naspram starina, kao i želju za otkrivanjem vlastite povijesne i etnološke baštine i njezinim uklapanjem u svjetski korpus, dakle, osim žaljenja za prošlosti iz pjesme, autor pokazuje i povjerenje u sadašnjost i budućnost, samo ako se oni budu temeljili na drevnim vrijednostima, koje simbolizira i monument iz naslova.

Takav pristup tradiciji karakterističan je za slikara – grafičara Duju Medića koji na ovoj izložbi predstavlja ciklus crteža u kojima se na različite načine bavi problemima značenja tradicije u sadašnjosti. Tako se na izložbi mogu vidjeti portreti ljudi koji su utjecali na formiranje umjetnikovih stavova: spomenuti pjesnik Kranjčević, ali i portret voditelja folklornog ansambla grada Makarske koji ga pokazuje u nimalo laskavoj pozi, što se može čitati kao komentar današnjeg stanja u kojemu se gubi interes za tradicijsku kulturu. Svi navedeni portreti, kao i sva druga djela na ovoj izložbi, izvedeni su olovkom i otkrivaju vrhunskoga crtača: linije su iznimno precizne, a toniranje u sivoj boji olovke prikazuje stvarno ponašanje svjetlosti i čini crteže vrlo uvjerljivima. Tradicija je u ovoj izložbi prisutna i kao umjetnikov stav naspram samoga stvaralaštva: okrećući se klasičnome crtežu njegove slike naglašavaju važnost umijeća, odnosno likovnoumjetničkoga zanata koji je danas tako zanemaren u umjetnostima. O stvaralaštvu kao fizičkom radu s fizičkim rezultatom svjedoči i gomila do kraja upotrijebljenih olovaka koja leži na podu ove izložbe.

Poema Thomasa Stearnsa Eliota Pusta zemlja (izdana 1922.) pokazuje suvremeni svijet kao neplodno polje, kulturu koja je izgubila nekadašnju snagu i propada u nizu trivijalnih i efemernih ostvarenja, a simbolizira je i pustinja bez vode (pusta zemlja iz naslova) kao i smeće nakupljeno na Temzi (originalni naslov The Wasteland u sebi sadrži i riječ waste koja se prevodi i kao otpad ili ono što je promašeno, beskorisno). Eliotov stav naspram stanja suvremenog društva dijeli i umjetnik, što je vidljivo i u crtežu Svijet. Crtež prikazuje sasušenu vulvu iz čije rodnice, za pretpostaviti je, ne izlazi ništa. Stanje suvremenosti prikazano je kao suprotnost Courbetovom Početku svijeta (slika iz 1866. koja pokazuje isti motiv, ne samo kao izvor erotske fascinacije nego i simbol života). Nasuprot njega stoji Spoznaja, crtež impozantnih muflonovih rogova. Osim svoga zanimljivoga izgleda, rogovi općenito simboliziraju spoznaju, pa je tako Mojsije nakon razgovora s Jahveom dobio, kako piše Biblija, “sjaj iz lica”, koji se u umjetnosti obično simbolizira rogovima. U Kranjčevićevoj pjesmi Mojsije on je idealist koji vjeruje u narod, razočaravši se kada ga je vidio da se klanja zlatnom teletu. Spoznaja o kojoj je ovdje riječ jest upravo znanje o “pustoj zemlji” koja nas okružuje, o moralnom, estetskom, duševnom bankrotu suvremenosti, gdje muzeje pune priprosti kvaziangažirani radovi, gdje se u duhu suvremenoga relativizma zazire od estetskih kvalifikacija, ali i gdje se društvo iscrpljuje u trivijalnim aferama i jeftinim senzacijama poput sporta, estrade, modnih revija.

Nasuprot tome stoji ono što umjetnik doživljava pozitivnim, a simbolizira ga veliki crtež Sunce. U zatamnjenu krugu koji je tradicionalno poznat kao savršeni oblik ističu se nepravilni oblici koji sugeriraju sjaj sunca. Uz taj veliki krug, umjetnik je napravio i niz manjih vijenaca. Na svakom od njih variraju se oblici koji narušavaju njihovu geometriju. Te varijacije su zapravo devijacije od pravilnosti, zanimljive morfološke invencije, a mogu se tumačiti i kao nepravilnosti suvremenoga svijeta, otpad na koji se sveo ljudski život, kao u stihovima Puste zemlje: “nimfe su otišle/ A njihovi prijatelji dokoni baštinici gradskih direktora, otišli su ne ostaviv adrese” , ali su ostavili “svjedočanstva ljetnih noći” u obliku različitoga otpada. Beznađe koje obuzima lirskoga subjekta te poeme s obzirom na suvremenost ,analogno je Medićevoj viziji oskvrnute tradicije i ravnoteže, razvidnoj i u cijelom njegovu dosadašnjem radu i razvoju.

Posvetu travi, danas tako nevažnoj biljci, kojom su oskudijevali njegovi preci pa su se znali dugo penjati da bi je skupili za živad, umjetnik je dao u crtežu koji prikazuje njezine orošene vrške. Iako je vrlo nježna, trava simbolizira napredak suprotan onome suvremenoga svijeta, vitalistički, biološki rast, svojom važnošću u prehrambenom lancu asocira na isprepletenost živih bića u biosferi. Američki pjesnik Walt Whitman nazvao je svoju opsežnu zbirku pjesama Vlati trave (izdana 1855.), a njegov je stih iz Pjesme o sebi primjenjiv u slučaju ovog crteža: “vjerujem da vlat trave nije manja od putanje zvijezde/I mrav je jednako savršen, i zrno pijeska, i jaje pjevice […]”. Nadalje, u pjesmi subjekt nabraja niz prirodnih pojava, razumijevajući u njima očitovanje moći prirode, odnosno, danas bismo rekli, moći “oblikovanja” prirodne selekcije.

Capolavoro ove izložbe jest portret starog čovjeka napravljen po staroj fotografiji, crtež velikih dimenzija Čovjek koji gleda sunce. Model izranja iz tame, a područje na kojemu je nacrtan, manji je dio velikoga formata koji stoji u odnosu zlatnoga reza s ostatkom crteža (većom prazninom na desnoj strani). Tako on, svojom nošnjom, turbanom kao naslijeđem turskih vremena i monumentalnim sjedećim stavom sugerira tradiciju, figurira kao protuteža praznini, nemuštosti i otuđenosti našega doba. Nemoguće je ne sjetiti se galerije Andrićevih likova, orijentalnih moćnika u kojima se sukobljavaju humanost i hladna strogost: Sokolović iz romana Na Drini ćuprija, Omer paša Latas ili veziri iz Travničke hronike. Njegov pogled je upravljen u promatrača kao da mu postavlja pitanje: hoće li on htjeti ili znati nastaviti tradiciju koja je dio svih nas. “Ovdje je stvaran spoj/svih sfera postojanja,/ovdje su prošlost i budućnost/pobijeđene i pomirene” […], poručuje Eliot u Četiri kvarteta o smislu stvaralaštva, a to je smisao kojemu teži i ovaj izniman grafičar.

Na kraju, ne možemo reći da je Medićeva vizija posve pesimistična. U činu stvaranja jest iskupljenje i osmišljavanje individualnog postojanja. Poruka ovih crteža je možda ponekada mračna i beznadna, ali ostavlja nadu u mogućnost spoznaje, u mitske ličnosti (ličnosti mitskih proporcija) kakve su Mojsije, Kranjčević, Eliot i još mnogi u nizu koji je doveo do Duje Medića i njegova stvaralaštva. Do crteža izvedenih velikim umijećem tako da im je poruka gromovita poput glasa iz gorućeg grma, ali i suptilna, poput vlati trave.

Feđa Gavrilović

Popis radova:
1. Sunce, olovka na papiru, 150×150 cm, 2011.
2. Čovjek koji gleda sunce, olovka na papiru, 150×200 cm, 2011.
3. Svijet, olovka na papiru, 150×55 cm, 2011.
4. Spoznaja, olovka na papiru, 100×70 cm, 2010.
5. Silvije, olovka na papiru, 100×70 cm, 2011.
6. Dražan, olovka na papiru, 70×50 cm, 2010.
7. Raditi, olovka na papiru, 70×50 cm, 2009.
8. Vijenac 1, olovka na papiru, 50×50 cm, 2011.
9. Vijenac 2, olovka na papiru, 50×50 cm, 2011.
10. Vijenac 3, olovka na papiru, 50×50 cm, 2011.
11. Vijenac 4, olovka na papiru, 50×50 cm, 2011.
12. Vijenac 5, olovka na papiru, 50×50 cm, 2011.
13. Vijenac 6, olovka na papiru, 50×50 cm, 2011.
14. Vijenac 7, olovka na papiru, 50×50 cm, 2011.
15. Vijenac 8, olovka na papiru, 50×50 cm, 2011.
16. Vijenac 9, olovka na papiru, 50×50 cm, 2011.
17. Vijenac 10, olovka na papiru, 50×50 cm, 2011.
18. Razmišljanja, instalacija, hrpa olovaka TOZ 6B i 5B, 2011.

Duje Medić rođen je 28. ožujka 1986. godine u Makarskoj. U srednjoj školi Fra An-drije Kačića Miošića u Makarskoj 2004. završava jezičnu gimnaziju. Godine 2005. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Grafika i diplomira 2010. u klasi prof. Nevenke Arbanas. Sa šestoricom kolega s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 2007. godine, osniva udrugu Ilirski zmaj s osnovnom namjerom promicanja likovnih umjetnosti sa sjedištem u selu Jasenaš pokraj Virovitice. Godine 2008. sudjeluje na radionici mozaika kod mozaikista Laurenta Hunzingera u Colmaru u Francuskoj. Sljedeće, 2009. godine, bio je izabran među deset grafičara čije su se originalne grafike našle uvezene u jubilarnom broju hrvatskog časopisa Grafika, izdanog u prosincu iste godine.
Godine 2010. sudjeluje u izradi mozaika u eksterijeru za Pučko otvoreno učilište u Ivanić-Gradu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnosti.

Samostalne izložbe:
2009. Ritam 13. stoljeća, Gradski Muzej, Makarska
2009. Anđeo bola, Gradska galerija Antun Gojak, Makarska.
2011. Grafička mapa Kainovu plemenu, Galerija AŽ, Zagreb

Skupne izložbe:
2007. Art knjiga, Pučko otvoreno učilište, Ivanić-Grad
2008. Ilirski zmaj, Gradski muzej, Virovitica
2008. Mozaik u eksterijeru – Parc de Mauriac, Colmar, Francuska
2009. Ilirski zmaj, Gradski muzej, Virovitica
2009. Nagrada Luka Ritz, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
2009. Drvorez, Pučko otvoreno učilište, Ivanić-Grad
2010. Stereostrip, Klub SC, Studentski centar Zagreb
2010. Galerija Bernardo Bernardi, Pučko otvoreno učilište Zagreb
2010. X. trijenale hrvatskog medaljarstva i male plastike, memorijal Ive Kerdića, Galerija likovnih umjetnosti Osijek
2010. Akademija u Lisinskom, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb

Grafičke mape:
2010. Grafička mapa Kainovu plemenu, (samostalna mapa)
2011.Grafička mapa Ex Librisa u nakladi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, posvećenoj J. L. Borgesu, (skupna mapa)

fotografije s otvorenja izložbe snimio Željko Šturlić