ANA GUBERINA
Usredištenje – 3. 4. – 20. 4. 2017.
Hodočašće u kristocentričnome svemiru
Jezično iskustvo svjedoči nam o semantičkoj metaforičnosti riječi stvaranje, čija antropomorfizirana značenja omogućuju govoriti o umjetnicima kao stvaraocima. Valja međutim primijetiti da je, striktno uzevši, pojam stvaranje (lat. creatio) pridržan samo Bogu, što je mjerodavno raz-graničio odnosno de-finirao sv. Toma Akvinski: “Stvaranje, koje je proizlaženje svega bitka, jest iz ne-bića koje je ništa”, ili izvorno: “Creatio, quae est emanatio totius esse, est ex non ente quod est nihil” (Summa theologiae, I, q.45, a.1).
Jedino Bog može stvarati; samo vječni i svemožni Stvoritelj čini ono što je smrtnicima nemoguće – svojom riječju poziva iz nepostojanja u postojanje (creatio ex nihilo). I to čini stalno: svijet biva uzdržavan zahvaljujući trajnomu Božjem stvaranju (creatio continua). Tako Bog podržava postojanje svijeta, odvajkada istog i ujedno vazda novog.
U Platonovoj filozofiji demiurg (graditelj svijeta) učinio je da iz kaosa nastane kozmos. Proročica Diotima u Platonovu dijalogu Simpozij veli da smrtnici teže besmrtnosti preko poiesisa koji se ima razumjeti ne samo kao činjenje nego i kao stvaranje: poiesis je žudnja, stvaralački životni princip, eros, koji čini da iz nebitka nastane bitak. No Platon je malo cijenio umjetnost, smatrajući je “sjenom svijeta pojava” odnosno “sjenom sjene svijeta ideja”. Držao je da likovna umjetnost – jer u njegovo doba (a i sve do razmeđa 19. i 20. stoljeća) ona bijaše mahom mìmeza (oponašanje, podražavanje, prikazivanje) – pripada osjetilnosti i promjenjivosti te biva višestruko udaljenom od vječnih ideja odnosno istine.
Uistinu su rijetki slikari kojima je kao Ani Guberini pošlo za rukom otkloniti se od mìmeze, od figuralnosti, a ne ukloniti je posve, nego ostati s njom u tankoćutnom dosluhu, priklonivši se, na krilima imaginacije, prostranim i otajstvenim prostorima duha, gdje kao jeka što dospijeva iz pradavnosti govore riječi gèneze ili stvaranja. Složeni i višestruko uvjetovani odnosi između gèneze i mìmeze razaznatljivi su, među inim, u slikaričinu ciklusu o Adamu i Evi, gdje se u duhovnosti i tjelesnosti susreću, prožimaju, dijalektički sprežu te u sintezu uzdižu ne samo dvojstvo ženskog i muškog nego i dualiteti nebeskog i zemaljskog, apstraktnog i figuralnog, iskazivačkog i prikazivačkog, refleksivnog i senzualnog, univerzalnog i personalističkog, simboličkog i vitalističkog, vječnog i prolaznog. Praroditelji Adam i Eva zlorabili su darovanu slobodu te zabacili životodajnu povezanost s Bogom Stvoriteljem. Premda stvoreni na sliku Božju, zadobili su smrtnost. Zato se u prolaznome tijelu učovječio “drugi Adam”, Bogočovjek Isus Krist, koji je Riječ Božja: “… u njoj bijaše život, / i život bijaše ljudima svjetlo” (Evanđelje po Ivanu 1,4). Krist je izvor i uvir svega postojećeg, kojemu sve smjera da naposljetku “Bog bude sve u svemu” (Prva poslanica Korinćanima 15,28).
Put prema dovršenju, gdje će Bog biti “sve u svemu”, jest sasvim osobito hodočašće. Ono nije samo zemaljsko, nego povrh svega kozmičko. U tome hodočašću – jedincatom i jednokratnom – sudjeluju ne samo ljudi hodočasnici nego i sva izvanljudska priroda, živa i neživa, cijeli svemir. Sve što postoji hodočasti prema Onomu koji za sebe reče: “Ja sam Put i Istina i Život” (Evanđelje po Ivanu 14,6). Isus je Put jer jedini objavljuje Oca i pokazuje kako k Njemu doći; Isus od Oca dolazi i k Ocu ide, a u isti je mah s Njime jedno. Ana Guberina izvrsno uviđa da je od hodočasničkih svetišta i odredišta te transformativnoga potencijala hodočašća, o čemu fenomenološki i kulturološki govore antropolozi (napose Victor i Edith Turner) – znatno vjerodostojnije i za kršćansku vjeru važnije ono što nahodimo u djelima znamenitog isusovca, filozofa, teologa i prirodoznanstvenika Pierrea Teilharda de Chardina: kozmičko gibanje prema “točki Omega”.
De Chardin je iskonski grijeh, koji su počinili praroditelji Adam i Eva, uskladio s prirodnim znanostima, pri čemu je postanak čovjeka protumačio evolucijom koja teleološki, tj. uciljno, svrhovito, smjera prema prostoru ideja, tzv. noosferi, i dalje prema “točki Omega”, a to je ništa manje nego punina univerzalnoga kozmičkoga Krista, gdje će “biti Bog sve u svemu”. Time je De Chardin utjelovljenje uzdigao na kozmičku razinu ističući da će se čovjek pridružiti Bogu u točki duhovnoga, spiritualnoga savršenstva u “točki Omega”. Takvu kristo-uciljnu evoluciju imamo razumijevati kao jedincato i neponovljivo hodočašće.
Slike iz ciklusa Hodočasnik Ane Guberine snažno nam govore da traženje Božje blizine ne treba u prvome redu povezivati sa zemaljskim topografijama ili mjestopisima, sa svetim mjestima ili svetištima, nego s puninom istine koja je, premda se to može doimati kao contradictio in adjecto, usredištena u svojoj kozmičkoj posvudašnjosti. Takvo razumijevanje podupiru Isusove riječi koje uslijediše nakon Samarijankina pitanja treba li se klanjati “na ovome brdu” ili “u Jeruzalemu”. Isus naime odgovara da “dolazi čas / kad se nećete klanjati Ocu / ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. / […] dolazi čas – sada je! – / kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu / u duhu i istini” (Evanđelje po Ivanu 4,20-23).
Da je slikarstvo Ane Guberine snažno prodahnuto Evanđeljem i s njime povezanom kršćanskom vjerom i simbologijom te da je nadahnuto kristocentričnom mišlju isusovca Pierrea Teilharda de Chardina – koji govoraše o sveprisutnoj snazi Božje ljubavi što drži na okupu čitav svemir usredišten u Kristu, ljubavi koja povezuje sve dimenzije i razine postojanja te ih vodi prema dovršenju i proslavi u “točki Omega” – jasno svjedoče nazivi izloženih slika: Adam i Eva, Povezanost, Je li svemir Kristocentričan, Gibanje prema Omegi, Usredištenje, Hodočasnik, Put u Emaus, Meditacije, Otajstvo Euharistije, Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?, Evo, sve činim novo!
“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? ” (Evanđelje po Mateju 27,46), riječi su koje nalazimo u mesijanskome Psalmu 22, a izgovara ih na križu Bogočovjek Isus Krist koji na sebe preuze teret grijehâ cijeloga svijeta: “On, trajni lik Božji, / nije se kao plijena držao / svoje jednakosti s Bogom, / nego sam sebe oplijeni / uzevši lik sluge, / postavši ljudima sličan” (Poslanica Filipljanima 2,6-7). Križ je metonimija muke, ali i metafora spasenja. Pobijedivši smrt, Krist uskrsnu. Budući da je Spasitelj i Otkupitelj, Stvoritelj i Uzdržitelj, može s pravom reći: “Evo, sve činim novo! ” te “Ja sam Alfa i Omega, / Početak i Svršetak!” (Otkrivenje 21,5-6). Stvaranje o kojemu čitamo u Knjizi Postanka, dovršeno je u Otkrivenju.
U slikama Ane Guberine moguće je razaznati evanđeoskom porukom nošen ushit, ali i smjernu vjerničku sabranost. U susretu i prožimanju instinkta i intelekta, ekspresije i meditacije, intimizma i univerzalizma, nastale su dinamičke strukture raznolike morfologije, širokih i obuhvatnih izražajnih registara. Dematerijalizacijom tvarnoga i apstrakcijom predmetnoga jače je izražena stvarnost odnosno pripadna joj istina, konstitutivna i apsolutna. Doista, slikaričin se duktus u svojoj prividnoj asemantičnosti pruža prema punini istine. Tanani i mrežoliki tragovi kinetičke gestualnosti odnosno putanje žustro bačene boje poprimiše pritom različite oblike: pravocrtne napetosti, gipke valovitosti, spiralne zavrtloženosti. Posrijedi je svojevrsni action painting kojim Ana Guberina satka prostrani kozmos usredišten u Kristu.
Posrijedi je umjetničko su-stvaranje zbiljnosti, konstitutivni slikarski čin, tankoćutan i nepreuzetan. U tome se nalazi kršćanska snaga i vjerodostojnost opusa kojim Ana Guberina obogaćuje hrvatsko religiozno slikarstvo. Tako se na slike s ove njezine izložbe može primijeniti lucidna zamjedba povjesničara umjetnosti Ive Šimata Banova da je mnogo sakralnih djela bez prave religioznosti, dok, s druge strane, istinsku religioznost u sebi nose neke potpuno apstraktne i nesakralne kompozicije.
Ne podliježe sumnji da je slikarstvo Ane Guberine “jedna druga umjetnost” (un art autre), autentično umjetničko iskazivanje onostranog i nepredočivog; slikarski je to izraz u okrilju kojeg pulsiraju tragovi kinetičke gestualnosti, bivajući u semantičkoj rezonanciji s Isusovim riječima i temeljnim istinama kršćanske vjere.
Marito Mihovil Letica
Popis izloženih radova:
1. Meditacija I, 2016., akril na platnu, 100×150 cm
2. Meditacija II, 2016., akril na platnu, 100×150 cm
3. Tišina I, 2016., akril na platnu, 100×150 cm
4. Tišina II, 2016., akril na platnu,100×150 cm
5. Tišina, 2015., akril na platnu, 100×150 cm
6. Otajstvo euharistije, 2013., akril na platnu, 100×100 cm
7. Ecce Homo, 2016., akril na platnu, 150×100 cm
8. Eloi, Eloi lama sabakthani, 2016., akril na platnu,100×100 cm
9. Isus umire na križu, 2015., akril na platnu,100×100 cm
10. Uskrsnuće, 2016., akril na platnu, 100×100 cm
11. Put u Emaus, 2013., akril na platnu, 100×100 cm
12. Hodočasnik, 2013., akril na platnu, 100×100 cm
13. Hodočasnik, 2015., akril na platnu, 100×100 cm
14. Adam i Eva, 2014., akril na platnu, 100×100 cm
15. Adam i Eva, 2016., akril na platnu, 100×100 cm
16. Bezvremenost, 2015., akril na platnu, 100×100 cm
17. Usredištenje, 2013., akril na platnu, 100×100 cm
18. Gibanje prema točki Omega, 2016., akril na platnu, 100×100 cm
19. Gibanje prema točki Omega, 2016., akril na platnu, 100×150 cm
20. Gibanje prema točki Omega, 2015., akril na platnu,100×100 cm
Ana Guberina živi radi u Zagrebu. Nakon studija dizajna diplomirala je slikarstvo 1996. godine na privatnoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi prof. Dine Trtovca. Studijski je boravila u Los Angelesu, Hamburgu i Parizu. Izlagala je na četrdesetak samostalnih i više od stotinu skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Njezin prepoznatljiv i profiliran likovni izričaj privlači pozornost likovnih kritičara, galerista i publike. Za svoj rad više je puta dobila priznanja i nagrade. O njezinu slikarstvu pisali su povjesničari umjetnosti i likovni kritičari: Josip Depolo, Stanko Špoljarić, Branka Hlevnjak, Enes Quien, Goran Blagus, Koraljka Jurčec Kos, Yanka Stahan, Darko Glavan, Nikola Albaneže, Iva Körbler i Marito Mihovil Letica. Djela joj se nalaze u galerijama, javnim i privatnim zbirkama suvremene umjetnosti diljem svijeta. Članica je HDLU-a, WAG Hrvatska i CIVA (Christians in the Visual Arts).
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
