MIRJANA VAJDIĆ
Čari bara i močvara – 20. 1. – 5. 2. 2015.
Slikarski oplemenjena topografija
Prikazati bezbrojna lica zemlje – među najstarijim je čovjekovim nastojanjima. I dok su isprva razlozi bili kultnoga karaktera s ciljem simboličkoga posvajanja svijeta, danas je moguće govoriti o čitavom dijapazonu koji obuhvaća i znanstveni te estetski pristup.
S vremenom su se iskristalizirala dva osobita načina prikazivanja – pejzaži i zemljovidi – potvrđujući međusobnu komplementarnost: zemljovidi služe za konkretnu orijentaciju u prostoru, a pejzaži za sublimaciju doživljaja predočavanog predjela. Ta dva načina u principu sadrže dva različita pogleda; zemljovidi su zapravo tlocrti, kao da je ptica u čovjeku sagledala određeni predio, dok su pejzaži prizori koje promatrač vidi sa svoje male vertikale, dakle, nacrtno.
I tako je tradicionalno bilo sve dok umjetnici nisu poželjeli sagledavati predjele odozgo. Takvoj, relativno recentnoj praksi, priklonila se na veoma sustavan način i Mirjana Vajdić. Spajajući topografiju i dekorativnost, izvela je već nekoliko ciklusa posvećenih specifičnim krajobraznim cjelinama. U aktualnim radovima pozornost je usredotočena na močvarne predjele; otkrivajući njihovu jedinstvenu čarobnost, Mirjana ujedno upozorava na ugroženost tih biosustava. U svome apelu za spas slikarica kao da se nadovezuje na Johna Constablea koji je postavljao (1836.) retoričko pitanje: “Zašto ne bismo pejzažno slikarstvo smatrali granom filozofije prirode (natural philosophy), a njene pojedine slike tek eksperimentima?”, čiji odjeci ni danas nisu zamrli, već s razlogom dobivaju na zamahu. Međutim, bez obzira na etičke namjere i aktivističke tendencije, i Mirjanini radovi ponajprije i nakon svega pripadaju svijetu umjetničke proizvodnje.
S obzirom na primijenjena poetološka sredstva, zapažamo kako nam autorica prikazuje praiskonsko stanje (elementarno, bez traga ljudskoga prisutstva ili djelovanja), ali naglašeno suvremenim sredstvima. Naime, premda topivi u vodi, akrilici su konzistentni, gusti, u dojmu “plastični”; značajke akrilika tu se jasno razlikuju i od ulja i od vodenih tehnika, a ujedno sadrže svojstva i jednih i drugih. Kapajući pojedine kapi, ona ih kontrolirano pušta da reagiraju s drugima na koja nailaze, stvarajući osmoznim spajanjima i membranskim napetostima oblike koji se organski rascvjetavaju tvoreći bukete okružene lebdećim laticama ili nakupine nazupčane poput inja. No, ipak, u ovome ciklusu – za razliku od prethodnih kod kojih je reljefnost, pa stoga i razgraničenost elemenata prirode, bila izraženija – oblikovnost ustupa prvenstvo kolorizmu te korespondencija s predmetnim sadržajem kojemu je rad posvećen u potpunosti potvrđuje opravdanost takvoga pristupa. Snažan, izrazit kolorit, plohe koje trepere sitnim partikulama u plavetnom beskraju, plamte u užarenim toplim bojama ili, pak, na kojima se odigrava plesno prepletanje toplo-hladnih suodnosa – sve su to osobiti naglasci kojima se Mirjana Vajdić izdvaja u okviru suvremene hrvatske likovne scene.
Nikola Albaneže
Popis izloženih radova:
1. Kompozicija 1, 2014., akril/platno, 100×150 cm
2. Kompozicija 2, 2014., akril/platno, 100×120 cm
3. Kompozicija 3, 2014., akril/platno, 80×100 cm
4. Kompozicija 4, 2014., akril/platno, 80×100 cm
5. Kompozicija 5, 2014., akril/platno, 80×100 cm
6. Kompozicija 6, 2014., akril/platno, 70×100 cm
7. Kompozicija 7, 2014., akril/platno, 100×150 cm
8. Kompozicija 8, 2014., akril/platno, 100×150 cm
9. Kompozicija 9, 2014., akril/platno, 100×150 cm
10. Kompozicija 10, 2014., akril/platno, 70×100 cm
11. Kompozicija 11, 2014., akril/platno, 70×100 cm
12. Kompozicija 12, 2014., akril/platno, 70×100 cm
13. Kompozicija 13, 2014., akril/platno, 70×100 cm
14. Kompozicija 14, 2014., akril/platno, 100×120 cm
15. Kompozicija 15, 2014., akril/platno, 100×120 cm
Mirjana Vajdić rođena je 1958. godine u Zagrebu, gdje je završila Srednju arhitektonsku školu i Građevinsku školu. Crta i slika još u doba školovanja i za desetgodišnjeg rada u arhitektonskom birou. Skupno je počela izlagati 1985., a samostalno 1989. godine. Imala je petnaest samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od 1991. godine slikarstvo postaje njezin životni izbor. Godine 2011. i 2012. prošla je slikarsku edukaciju kod profesora Dine Trtovca. Od 2014. godine postala je članicom HDLU-a. Njezini radovi nalaze se u privatnim zbirkama u Njemačkoj, Americi i Hrvatskoj.
fotografije s otvorenja izložbe
