VLADKO LOZIĆ
Život, 1957. – 2017. – 16. 1. – 2. 2. 2017.
Život, 1957. – 2017.
Život. Život svugdje i na svakom koraku. Jest takav kakav jest, ali je u kontinuitetu, bez prestanka ga ima, čas podno spomenika ili na pragu ulaza trošne zgrade. Život je i na bazaru kakve balkanske kasabe, ili pak u kolektivnom, skoro pa ritualnom pranju rublja na rijeci. Život se nije oteo ni prodavačima i kupcima krizantema, a koliko ga tek ima u uhvaćenoj sceni dviju sirotica na groblju. I jedna i druga su u skromnoj i podosta pohabanoj odjeći. Jedna je s beznadnim pogledom u prazninu, a druga poteže iz boce nekakav jeftinjak, pretpostavljam za pokoj duše umrlog kojeg vjerojatno ni ne znaju. One su grobljanske radnice – na to upućuju križevi u lijevom dijelu kadra. I to je život itekakav.
Ali život je i u sceni razdragane djece koja poziraju fotografu. Svjesna su da ih se fotografira i zato je s ponosom dječak u u lijevom donjem kutu podigao psića uvis da i on u kadru bude.
Dakle, ovo je life fotografija, tj, lifestyle fotografija koju radi gospodin Vladko Lozić Ovo je punokrvna fotografija iz vremena pedesetih pa sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vladko Lozić nije kabinetski čovjek – on je nepresušna energija kretanja. On je uvijek baš tamo gdje treba biti hvatajući scenu u pravom trenutku.
Ovo je samo djelić mojih impresija o Lozićevim fotografijama. One su nastajale u analogno fotografsko doba, one odišu znatiželjom i čarolijom svog nastajanja, vibriraju i emaniraju strast svoga autora. Ova izložba Lozićevih fotografija je još jedan argument da je hrvatska fotografija istovremena i suvremena, i u duhu europske i svjetske fotografije toga doba.
Borislav Božić
Vladko Lozić se pojavljuje u hrvatskoj fotografiji svojim prvim radovima danas već daleke 1957. s kojima će dati do znanja da je riječ o autoru koji će tek pokazati svoje prave vrijednosti. No već iz tih prvih radova bilo je vidljivo da se radi o autoru koji je shvaćao da u fotografiji ne smije biti osrednjost. Shvatio je i u svome daljnjem radu pokazao da je fotograf u prvom redu čovjek koji mora i umije čitati iz prirode kao i iz svojega životnog okruženja.
Lozić već od samih početaka svoga rada pokazuje interese za neke teme koje će se tijekom vremena razvijati i prerasti u samostalne, sadržajno i likovno zaokružene cjeline.
Tijekom vremena, razvijajući se u vrsnog fotografa, sadržaj njegovih fotografija biva sve manje općenit i moguće viđen i prerasta u jedan posve novi pročišćeni stil. Sredstva kojima se služi izrazito pridonose komunikativnosti njegovih radova. Rezultati takovog načina rada i pristupa fotografiji bili su niz ciklusa fotografija kao zaokruženih tematskih cjelina (ciklusi: Sa svojim brigama, Djeca, Oblici, Pod starim krovovima, Galebovi, Kruha i igara).
U svojim ciklusima Lozić majstorski prelazi sa jedne teme na drugu.
U njegovom najranijem ciklusu Sa svojim brigama pod utjecajem je sredine u kojoj se našao – Fotokluba Zagreb. To je ciklus prepoznatljive lirike i romantike, utjecaja poznate zagrebačke škole ali istovremeno i jakog utjecaja soc-realizma što je rezultiralo sjajnim dokumentarističkim pristupom. Uz to cijeli taj ciklus odiše humanim pristupom ulaženja u problematiku Life-a.
Nastavak takovog pristupa fotografiji dat je u ciklusu Djeca u kojem sa velikom simpatijom i toplinom daje impresivne slike iz dječjeg života.
U svojem daljnjem radu meritornost svoje prosudbe proširuje na istraživanje oblika u kojima se javlja misao. Tako nastaje ciklus Oblici, u suglasnosti sa njegovom suvremenošću, sa njegovim načinom gledanja, i samim fotografskim interesom. Značajka tog ciklusa se zrcali u formi dok je sam sadržaj izražen jezgrovito, nikada lapidarno.
Udaljavajući se od Life fotografije nastaju njegovi mediteranski ciklusi Pod starim krovovima, Galebovi i Kruha i igara.
U ciklusu Pod starim krovovima jednostavnim i čistim stilom, humanističkim pristupom temi i izvanrednim kadriranjem motiva dočarava nam jedan svijet i život koji postepeno ali sigurno nestaje.
U ciklusu Galebovi do perfekcije je izražen Lozićev osjećaj za grafičku likovnost. Apstrahiranjem nebitnih elemenata pretvorio je objekt svoga promatranja i bilježenja u jednu novu vrijednost – pretvorio ga je u čisti grafički znak. U ovom slučaju galeb je samo tema, a forma je ono što dominira, ono što je bitno.
U jednom kratkom trenutku Lozić se ponovno vraća temi Life-a. Rezultat toga je ciklus Kruha i igara, prava rapsodija raspojasanog pučkog mediteranskog veselja, negdje u nekom selu pod starim krovovima.
Danas gledano iz retrospektive može se reći da je cjelokupno stvaralaštvo Vladka Lozića vremenom oblikovalo svoju izražajnu samostalnost, uz svu ozbiljnost i temeljitost pristupa u funkciji fotografske umjetnosti. On je naime, ovu ozbiljnost protegnuo i dalje, u izražajni kvalitet, u neopterećenost zastarjelim formama i metodama doživljavanja i stvaranja fotografske slike.
Susret s fotografijama Vladka Lozića možemo okarakterizirati kao doživljaj koji će nam ostati dugo u sjećanju. Svaki će posjetitelj ove izložbe prihvatiti i naći u njegovim slikama nešto za sebe, nešto pravo, i tek tada ćemo svi mi ovdje nazočni, na ovoj današnjoj izložbi, osjetiti u jednom trenutku nešto zajedničko, nešto što nas prožima na isti način kao i samog autora.
Zdenko Kuzmić
Popis izloženih radova:
Sa svojim brigama, 1957.
Sloga kuću grije, 1957.
Zimsko jutro, 1958.
Trbuhom za kruhom, 1958.
Daj i meni malo, 1959.
Mladost se nikada ne zaboravlja, 1960.
Noćna priča, 1960.
Mreža, 1960.
Ulica, 1960.
Trenuci svjetla, 1962.
Pozdrav suncu, 1962.
Dogovor za sutra, 1963.
Kaleidoskop, 1963.
Baš mi prija, 1963.
Sa ritmom rođeni, 1963.
Intimni kutići, 1964.
Zagreb 1964., 1964.
San o sreći, 1964.
Djetinjstvo periferije, 1964.
Grupni portret, 1966.
Tako vam je bilo nekoć, 1966.
Sudnji dan, 1967.
A što sutra, 1969.
Kralj je umro, živio kralj, 1969.
Na otpadu, 1970.
1:0, 1972.
Mrtve duše, 1973.
Posljednje pripreme, 1973.
Spustit ću cijenu, 1973.
Okovani Prometej, 1973.
Izvan prostora i vremena, 1975.
Iz starog kraja, 1975.
Na kraju puta, 1976.
Natjecatelji, 1979.
Lula duhana, 1980.
Na startu, 1978.-80.
Trka No 1, 1978.-80.
Dizanje zastave, 1978.-80.
U predahu, 1981.
Zagreb 31.12.1983. No 1
Zagreb 31.12.1983. No 2
Na dnu, 1983.
Miting, 1983.
Život i smrt, 1984.
Vladko Lozić, diplomirani inženjer elektrotehnike i magistar tehničkih znanosti rođen je godine 1933. u Bosanskoj Gradiški u Bosni i Hercegovini.
Kao član Fotokluba Zagreb izlaže svoje radove od godine 1957. pa do konca osamdesetih godina. U tom razdoblju izlagao je na oko 350 natječajnih izložbi fotografije, kako u zemlji tako i u inozemstvu, od čega su oko 70 međunarodnih. Za svoju izlagačku aktivnost osvojio je 58 raznih nagrada i priznanja (pohvale, plakete, diplome).
U vremenu od godine 1963. do danas održao je 64 samostalne izložbe fotografije u zemlji i inozemstvu (Austrija, Bosna i Hrecegovina, Italija, Mađarska, Rumunjska, Slovenija, Srbija).
Fotosavez Jugoslavije dodjeljuje mu godine 1974. počasno zvanje kandidata majstora fotografije (KMFFSJ) a godine 1977. počasno zvanje majstora fotografije (MFFSJ). Od godine 1975. nosilac je počasnog zvanja AFIAP koje mu je dodjelila međunarodna federacija za fotografsku umjetnost (FIAP).
Dužnost tajnika Kluba obnašao je u razdobljima od 1967. do 1983. i od 1997. do 2015. Zaslužni je član Fotokluba Zagreb (1964.), Narodne tehnike Hrvatske (1971.), Fotokluba Rovinj (1990.) i Fotokluba Osijek (2014.). Dobitnik je nagrade Narodne tehnike Zagreba statue Zlatna krila (1971.) kao i nagrade Narodne tehnike Hrvatske za godinu 1991. Godine 1970. osniva Zbirku hrvatske fotografije, u kojoj se danas nalazi oko 10.000 fotografija od oko 400 autora u vremenu od 30-ih godina prošlog stoljeća do današnjih dana.
Za svoj dugogodišnji organizacioni rad u Fotoklubu Zagreb, Narodnoj tehnici Hrvatske i u Fotosavezu Hrvatske dobiva niz priznanja od kojih su najznačajniji: orden rada sa srebrnim vjencem (1977.), počasno zvanje ESFIAP (1979.) Međunarodne Federacije za fotografsku umjetnost (FIAP), plaketa Tošo Dabac (1980.) te počasno zvanje Hon. AAFR (1983.) rumunjskog fotografskog saveza. Godine 2004. dobitnik je nagrade za životno djelo Dr. Oton Kučera Zagrebačke zajednice tehničke kulture za trajan doprinos u promicanju tehničke kulture. Povodom 60. obljetnice Hrvatske zajednice tehničke kulture (2006.g.) dobitnik je Povelje za dugogodišnji izniman doprinos razvitku i promicanju tehničke kulture u Hrvatskoj. Dobitnik je Državne nagrade Faust Vrančić za godinu 2007. za izuzetni, 50-godišnji, aktivni doprinos afirmaciji hrvatske umjetničke fotografije i fotografske kulture u Fotoklubu Zagreb, Hrvatskom fotosavezu i organizacijama tehničke kulture Grada Zagreba. Godine 2013. dobitnik je Povelje za životno djelo Hrvatske zajednice tehničke kulture za izniman i trajan doprinos razvitku i promicanju tehničke kulture.
Autor je niza stručnih knjiga iz povijesti hrvatskog fotoamaterskog pokreta i Fotokluba Zagreb. Kolekcije njegovih radova se čuvaju u Zbirci hrvatske fotografije pri Fotoklubu Zagreb, u Muzeju grada Šibenika i u Muzeju grada Zadra. Živi i radi u Zagrebu.
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
