VLADIMIR VUČINOVIĆ

Djeve sa zagrebačkih pročelja – 26. 11. – 31. 12. 2018.

Skrivena ljepota zagrebačkih pročelja

U vrijeme kada smo svi, htjeli-nehtjeli, zaokupljeni s političkim aferama i vijestima o teškoj ekonomskoj situaciji, stalnim sukobima između velikih sila koje nam svakodnevno kroje sudbinu, teško je neprimijetiti da zbog svih tih briga nismo u stanju usmjeriti naše misli u vedrije i uzvišenije sfere. Pogled nam se često nehotično zadržava na trnovitom putu kojim kročimo, zaboravljajući pritom na ljepote koje su iznad naših glava. U tom duhovnom ništavilu sva su nam osjetila otupjela i vode nas uglavnom u neka tmurna i pesimistična raspoloženja.

Vladimir Vučinović Čarli jedan je od posljednjih utopista koji dosljedno, dugi niz godina, traga za iskonskom ljepotom koja bi ovaj svijet trebala učiniti ugodnijim i ljepšim mjestom za život. Svoju Arkadiju, tj. tematiku, pronašao je na pročeljima historicističkih građevina grada Zagreba koje su izgrađene krajem 19. i početkom 20. stoljeća, hvatajući svojim objektivom djeve iz mitoloških legendi i vjerovanja. Te klasične ljepotice – božice, nimfe, muze, karijatide…, ponekad su nage ili polunage, a katkad su u interakciji s nekim drugim likovima koje uljepašavaju i upotpunjuju pojedini arhitektonski okvir svojim prepoznatljivim položajem tijela, simbolizirajući pritom plodnost i blagostanje. Vučinović tom hladnom materijalu iz kojeg su sazdane, pomoću naglašenog kontrasta svjetla i sjene daje dojam živosti i pokreta. Njihovi pogledi su vrckavi, puni čulnog naboja. Na pojedinim pročeljima odišu monumentalnošću i spokojem, dok drugdje raspaljuju maštu u pojedincu svojim prozirnim draperijama.

Vučinović ne priča samo priču o ljepoti ženskog tijela, već o estetici i duhu vremena koje je polako iščezlo, a i sama crno-bijela fotografska slika pojačava taj dojam. Svi aspekti društva su danas skrenuli u ekstreme, pokušavajući nam na trenutak svojim šokantnim sadržajem preoteti pozornost. Subjekt je postao objekt. Nestalo je one romanse i emocionalne osjetljivosti ljubavnih intriga. Ti klasični ideali kojima autor teži, gdje prevladaju uravnoteženost i harmonija, suprostavljaju se dinamičnom svijetu u neprestanoj mijeni, do srži prožetog materijalizmom.

Za ljepotu je poznati američki, filozof, esejist i pjesnik Ralph Waldo Emerson rekao: Ljepota je odlika tijela, kako je vrlina odlika duše.

Autor ne uzdiže samo ženu na svojoj ljestvici vrijednosti, već i umjetnost kao jednu od najviših ljudskih dostignuća. Ne treba zaboraviti da Vučinović fotografira djela znanih i neznanih kipara-dekoratera koji su u svoje radove utkali svoj prepoznatljivi rukopis temeljen na grčkim i rimskim skulpturama antike. Vučinović tu prelazi granice samog medija fotografije i od cjelokupnog opusa stvara snažan i upečatljiv koncept koji nam na kritičan način progovara o gubitku onih dragocjenih ideala na kojima je europska civilizacija nastala.

Svebor Vidmar

Vladimir Vučinović rođen je 1946. godine u Zagrebu. Fotografijom se počinje baviti od gimnazijskih dana, a aktivno od 1975. godine, kada postaje članom Fotokluba Zagreb. U Fotoklubu je stekao sva znanja o fotografiji i radu u laboratoriju. Već 1977. godine osvaja prvu nagradu za fotografiju Ljeto na izložbi Muzeja grada Zagreba, a potom slijede mnoga zajednička izlaganja s Klubom, na kojima su njegove fotografije bile nekoliko puta nagrađivane. Godine 1977. Fotoklub Zagreb osvaja prvo mjesto na Kupu jugoslavenske fotografije u Beogradu, a u pojedinačnoj konkurenciji umjetnik osvaja značajno drugo mjesto. Uslijedilo je nekoliko skupnih izložbi, da bi zatim samostalno izlagao s ciklusom Izložba portreta u pomaku u Fotoklubu Zagreb i u Osijeku. Godine 1982. počinje voditi tečajeve u Fotoklubu Zagreb, a od 1982. do 1985. postaje voditeljem klupske Galerije Spot gdje je predstavio najbolje fotografe iz ondašnje države, te Austrije i Mađarske. Sudjelovao je u mnogim radionicama kao polaznik, organizator ili voditelj. Na godišnjim izložbama Foto foruma – Alpe Adria u klupskoj konkurenciji sudjeluje nekoliko puta, a na poznatoj izložbi Zagreb salon postiže zavidne rezultate. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Svakako treba naglasiti Nagradu Tošo Dabac koju je dobio 2001. godine, za izlagački rad i aktivni angažman u Fotoklubu Zagreb. Nakon velike i odlično posjećene izložbe Djeve sa zagrebačkih pročelja, objavljuje knjigu istog naziva 2005. godine, koja uz tekst gospođe Lelje Dobronić odlično opisuje stil izgradnje Zagreba i dekoracija kojima su se ukrašavale zgrade u razdoblju klasicizma. Najdraži motivi su mu portreti, aktovi i grad Zagreb. Član je ULUPUH-a. Živi i radi u Zagrebu.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros