JOSIP MARINOVIĆ

Skulpture – 15. 10. – 8. 11. 2018.

JOSIP MARINOVIĆ – KIPAR TRADICIJSKIH KIPARSKIH VRIJEDNOSTI

Kipar Josip Marinović koncipirao je svoje plodno djelo na tradicijskim kiparskim premisama. Ova je tvrdnja utemeljena na činjenici da je u razdoblju od gotovo pola stoljeća ostvario vrijedan opus na tom kiparskom načelu, na znalačkom modeliranju forme u različitim tvorivima. Ovdje nam valja podvući značenjsku vrijednost tvoriva u stvaralaštvu Josipa Marinovića, jer su njegova gradbena sastavnica koja, naravno, nije definirala njegovo kiparstvo , ali ga je nedvojbeno determinirala upravo svojom specifičnom elementarnošću i obilježjima bilo da je oblikovao u kamenu, drvu, bronci, terakoti… Naime, svako ovo tvorivo emanira i svojim svojstvima u kiparskom djelu: kakvoćom, bojom, svjetlom, strukturom, površinom, taktilnošću, simbolikom, poetikom… Stoga kipar pomno pristupa samom izboru materijala u kojemu oblikuje skulpturu pa našu pozornost usmjeravamo prema toj činjenici kako bismo i s toga aspekta sagledali djelo i time cjelovitijom prosudbom precizirali njegove kiparske i likovne vrijednosti. O ovim tvorivima nam je govoriti i zato što s njima učvršćujemo tezu da je riječ o kiparu izrazito tradicijskih vrijednosti, jer su ona tradicijske provenijencije, o čemu najbolje govore remek-djela velikih europskih kipara stvaranih u upravo u njima. Štoviše, ona su Marinovićevu tradicijskom kiparskom konceptu baštinska vrijednost i plodni humus iz kojega je izrastao njegov opus čije plodove prepoznajemo u kiparskim djelima skladno oblikovanim u tim materijalima i u raznovrsnim motivima sakralne i profane provenijencije. Kad nastojimo naglasiti tradicijsku komponentu u samom kiparskom postupku, tada kažemo da ona pretpostavlja poznavanje tih vrijednosti, to jest, adekvatnu edukacijsku upućenost kako bi se, shodno tome, u tom likovnom diskursu kipar kiparski izražavao. Napomenimo u tom kontekstu da je Marinović svoje kiparsko načelo izgrađivao na velikoj europskoj kiparskoj tradiciji čije antičko ishodište prepoznajemo u djelima kipara po kojima su i utvrđene paradigmatske vrijednosti. Upravo u tom prožimanju antičkoga nasljeđa i europske kiparske produkcije, oblikovan je kiparski kanon kao vrijednosna ljestvica u kojoj se čita djelo svakoga autora po njegovom postupku i estetskim dosezima likovnoga izraza. U ovako markiranom tradicijskom kontekstu čitamo vrijednosti u stvaralaštvu Josipa Marinovića, nastojeći istaknuti one značajke koje ga određuju kiparom po habitusu i u kiparskoj esencijalnosti. Dakle, onu sastavnicu koja apostrofira slojevito značenje tvoriva i njihova fizička obilježja i metafizička značenja, te onu drugu koja upućuje na sam kiparski postupak izgrađivan na studijskom izučavanju i metjerskom spoznavanju njegove složenosti. Tu bitnu sastavnicu svojega kiparstva Marinović je izgrađivao u klasi klasika hrvatskog kiparstva Frana Kršinića (1897. – 1982.) na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, potom, u njegovoj Majstorskoj radionici i u specijalki za monumentalnu plastiku, pod mentorstvom istoga profesora, gdje je usavršavao svoja kiparska znanja do zavidne razine. Ako smo dobro računali, zaključujemo da je Marinović gotovo cijelo jedno desetljeće izučavao kiparski postupak u svim njegovim aspektima i da se kroz to vrijeme odnos učenika i učitelja pretvorio u kolegijalnu suradnju. Naime, pokazalo se da je dobar Kršinićev nauk itekakva popudbina mladom kiparu koji ju je s godinama uzvisio u kiparsko umijeće po mnogima djelima blisko učiteljevu, čije je pak majstorstvo paradigmatskog značenja za hrvatsko kiparstvo 20.stoljeća. Podsjetimo da je svoja prva klesarsko-kiparska djela Kršinić počeo klesati još u dječačkom dobu u rodnoj Lumbardi, kiparska je znanja nastavio učvršćivati na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, u kiparskoj klasi prof. Jana Štursina (1880. – 1925.) Praški đak i zagrebački profesor Frano Kršinić, svoje golemo kiparsko znanje prenosio je svojim studentima utječući na mnoge hrvatske kipare do u naše dane.Njegovo stvaralačko načelo prepoznaje se i u djelu Josipa Marinovića koji ga dosljedno prakticira u različitim materijalima i u raznovrsnosti motiva. To je kiparsko načelo Kršinić izgrađivao prvenstveno na kiparskom umijeću utemeljenom na tradicijskim kiparskim postulatima, udaljavajući se od Meštrovićeve snažne, dramatične geste i patosa kao i od Bourdellova akademskog realizma, priklanjajući se rafiniranom asimilacijom Maillovoj sintezi oblika bliskoj klasici i mediteranskoj baštini. Dobro je znano da je to načelo Kršinić inaugurirao u hrvatskom kiparstvu kao novi pristup starom umijeću, otvarajući novu kiparsku temu s Kršinićevim potpisom, koja nije u potpunosti istražena, niti valorizirana. Vitalnost tog načela pokazuje se i u djelu Josipa Marinovića u različitim tvorivima i raznovrsnim motivima u kojima se iščitava upravo to kultivirano kiparsko umijeće koje je tako snažno obilježilo njegov kiparstvo. Znalačkim sažimanjem likovnih elemenata Marinović reducira tvorivo i matematičkom točnošću napinje volumen u kiparsku puninu djela. Ovaj se njegov kiparski postupak prepoznaje u raznovrsnim motivima koje kontinuirano obrađuje u svojemu stvaralaštvu, što čitamo u dugoj kronološkoj liniji u brojnim motivima kojima se učestalo navraća. Ta nas činjenica upućuje na zaključak da kipar u dugom razdoblju problematizira inventivnim varijacijama iste motive u većim tematskim cjelinama: žensko tijelo – akt, portret, animalistika, sakralna umjetnost. Marinovićev cjelokupni opus stvaran je na figuralnim kompozicijama nijansiranim stupnjevanjem mase i učvršćivanjem unutarnjeg središta forme njezinim vanjskim plaštem volumena u likovnoj zaokruženosti djela. “Mijenjati idealne proporcije ljudskoga tijela”, tvrdi Herbert Read,”ili idealne proporcije bilo kojeg prirodnog objekta značilo je ili neobičnu drskost – recimo; miješanje u božanski zakon – ili svojevoljan čin, pokazivanje subjektivne samovolje.” Kiparsko načelo Josipa Marinovića produbljuje Kršinićevo načelo onim suptilnim nijansama u kojima se čitaju autorska obilježja kao veliki iskorak istoga u drukčije, staroga u novim potezima i svakoga motiva u maloj i velikoj formi i u svakom tvorivu, da su oblikovani rukom kipara koja nije vođena samo kiparskim umijećem, već i produhovljenom snagom napinjanja volumena u jedinstvenoj likovnoj čistoći kiparskoga djela. Ova se njegova temeljna odlika iščitava u malenoj formi ženskoga tijela klesanog u kamenu ili pak u velikim i impresivnim kiparskim formama postavljenim u prostoru, primjerice, Čudotvorna Gospa Sinjska, u atriju Franjevačkog samostana u Sinju i Gospa od anđela, u parku ispred crkve Sv. Franje u Imotskom i, u napose intrigantnoj skulpturi sv. Ivana Krstitelja, odlivena u bronci u Ljevaonici umjetnina Ujević. Valja naglasiti još jednu Marinovićevu značajku, naime, onu iz koje razaznajemo da problematizira – pokret, čime otvara svoju veliku temu. Naročitu pozornost pridaje istraživanju pokreta tijela, kako životinjskog, tako i ljudskog, oblikujući i ponajbolja svoja djela skulptura.Značajnu je temu opservirao problematizirajući jedan izniman pokret konja, odnosno njegovo kretanje. Tu je kipar modelirao više konja u brzom kretanju u galopu, otkrivajući svoje iznimno kiparsko umijeće tradicijskih premisa, naročito izraženo upravo u ovom ciklusu. Ta se njegova odlika pokazuje te kiparska vrijednost, kako samog tradicijskog postupka obnovljenog novim kiparskim nabojima, tako i njegove invencije u interpretaciji svakog tematskog ciklusa, otvaraju novi stvaralački prostor kojega Josip Marinović markira svojim djelima u novu likovnu činjenicu hrvatskog kiparstva.

Milan Bešlić

Popis izloženih radova:
1. Sv. Obitelj, 2005., bronca
2. Smiraj, 2007., mramor
3. Svlačenje, 2008., bronca
4. Planinar, 2009., bronca
5. Polaganje u grob, 2010., patinirani gips
6. Isus pada pod križem, 2011., bronca
7. Tri gracije, 2012., kamen
8. Sanjarenje, 2014., mramor
9. Gđa Petra Antolić, 2013., patinirani gips
10. Araber, 2014., bronca
11. Isus pastir, 2013., terakota
12. Sv Ivan Krstitelj, 2015., patinirani gips
13. Stari Ličan, 2014., bronca
14. Ležeći akt, 2014., mramor
15. Kršna Ličanka, 2014., mramor
16. Majčinstvo, 2014., mramor
17. Konji u trku, 2015., terakota
18. Fra Viktor, 2015., patinirani gips
19. Ulov, 2016., bronca
20. Sv. Vlaho, 2016., bronca
21. Na paši, 2016., bronca
22. Bijeg u Egipat, 2016., terakota
23. Torzo, 2016., drvo
24. Telić, 2016., bronca
25. Unuka Nina, 2018., mramor
26. Unuka Sara, 2018., bronca
27. Unuka Petra, 2018., terakota

Josip Marinović rođen je 1937. godine u Skoplju. Osnovnu i srednju školu te Likovnu akademiju završio je u Zagrebu. Diplomirao je 1960. godine na Kiparskom odjelu kod prof. Frane Kršinića. Bio je suradnik u njegovoj majstorskoj radionici, gdje je završio specijalku za monumentalnu plastiku, 1968. godine. Od  tada aktivno djeluje kao profesionalni umjetnik i sudjeluje na samostalnim i kolektivnom izložbama u zemlji i inozemstvu. Motivika mu je sakralnog i svjetovnog karaktera. Radovi mu se nalaze na javnim prostorima, u sakralnim objektima i zbirkama privatnog i javnog karaktera. Živi i radi u Zagrebu.

Samostalne izložbe:
1977. Zagreb, Galerija Izlog
1982. Zagreb, Strossmayerova galerija starih majstora, Skulpture i skice
1982. Zagreb, predvorje poslovne zgrade INA-e, Josip Marinović
1983. Đurđenovac, zgrada općine, Skulpture i skice
1983. Našice, dvorac Pejačević, Skulpture i skice
2003. Zagreb, Farmaceutsko-biokemijski fakultet, Josip Marinović u našim domovima
2008. Čapljina, Založba kralja Tomislava, Portreti, figure i skice
2009. Zagreb, Galerija Idelani grad, Sakralne teme
2016. Zagreb, Galerija AZ Hrvatskog slova, Nevina tihoća
2018. Zagreb, Starogradska vjećnica, Pasija i sakralne teme
2018. Zagreb, Galerija Vladimir Filakovac, Skulpture

fotografije s otvorenja izložbe