DRAGO JURAK
Mala retrospektiva – 4. 12. – 29. 12. 2017.
DRAGO JURAK
Fascinantnim bogatstvom imaginacije nastalo je i raslo umjetničko djelo Drage Juraka. Ono se, promatrano s vremenskom distancom od dana zaokruženosti opusa, potvrđuje kao jedna od najzanimljivijih i u mnogočemu posebno originalnih sekvenci u hrvatskoj naivnoj umjetnosti. Dosegnutom vizijom urbaniteta vođenog maštom, Jurak interpretira svoje gradove i zdanja skladajući prizore neke nove stvarnosti, maksimalno ispunjene slikovitom arhitekturom, istkane minucioznim crtežom, marno vođenim linijama i u obrisima kuća i reprezentativnim dvorcima i nebrojenim detaljima, citatima gradnje i razgradnje fasada. Svojim pristupom zasićenih fragmenata u ukupnosti kompozicije, on poštuje načela horror vacuia, do mjere nepoznate realističnosti izgleda, želeći da njegova fantazmagorična naselja i na taj način pređu u prostore nadrealnog. Dakako, to je tek jedan od elemenata kojim scena dobiva drugačiju tvarnost i gdje je konkretno u sadržajnom smislu oslobođeno preciznosti vremena i prostora. Još je nekoliko velikana kista, bar djelomično, stvaralo na tom tragu, poput Feješa, Rabuzina, a ponajviše Matije Skurjenija, koji su promatrano preobrazili do simboličnog, metafizičkog. U htijenju za nalaženjem ljepote ispod i iznad vidljivog, majstori naivne umjetnosti (navodim termin svjestan svih njegovih nespretnosti) ušli su u svijet neiscrpnih mogućnosti, otkrivajući ga u datosti i vrijednosti osobne stilistike. Jurakov je izraz pomalo, s punim kreativnim pokrićem, paradoksalan jer s jedne strane postoji gotovo naplavina sitnih dekorativnih fragmenata arhitekture, od različitih istaka poput tornjića, kupola, fijalica, ornamentalnih otvora, prave barokne bujnosti, dok je s druge strane ritmička uravnoteženost cjeline naglašena i u simetričnosti rasporeda. Redom crtačke discipline, čini se, da bi se bar prividno lijeva strana slike mogla preklopiti s desnom. Takvom koncepcijom, istina bez pune identične likovne dorađenosti, Jurak teži idealnom svijetu njegovanih partikula uraslih u koordinate zaštićene pročeljima gradova. Monumentalnost i krhkost se izjednačuju jer se radi o masi stoljetnih kula i njihovoj čipkastoj teksturi, zdanjima koja govore i o ljudskoj lomnosti i snazi (bez uvođenja, osim izuzetno rijetko, čovjeka u prikaze), bez potiranja s rasponima ugođaja, onog lirske konotacije, koju bar blago dodiruje uprisutnjeno ozračje tjeskobe. U tkivo svojih gradova, plodnosti opne, Jurak unosi svoje norme mrežastog razigravanja, stvarajući plohe arhitektonskog vitaliteta. Nastala je uzbudljiva nova zavodljiva zbilja, intrigantna i kroz varijacije na temu, s pojasevima pulsirajuće raspričanosti sa stalnim putokazom crteža. Tijeku crteža Jurak je dao silnice prepoznatljive rukopisnosti, uzdigavši njegovo značenje, od onog osnovnog, nužne potke slike. Crtežom neosporne autentičnosti, utkanog u motivsku govorljivost, Drago Jurak vidio je i ljepote stanja onkraj težine taloga. Prihvaćao je pri stvaranju, bez veće zadrške, dar mašte.
Izložba je oblikovana s radovima iz zbirki Krunoslava Potočkog i obitelji Stjepana Pohižeka iz Sesveta, zbirki s velikim brojem slika različitih poetika, koje su u osmišljenim prezentacijama predstavljane na brojnim izložbama diljem Hrvatske, ali i šire. Opus Drage Juraka na ovoj izložbi publika može upoznati preko ostvarenja slijeda stilskih perioda, radova krokijevske jednostavnosti i onih složenog scenarija.
Stanko Špoljarić
Drago Jurak (Pušća kraj Zagorskih Sela, 17. studenoga 1911. – Zagreb, 1. siječnja 1994.) izučio je kolarski zanat, a potom je radio kao scenski radnik i stolar u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, od 1938. do umirovljenja 1971. godine. Nakon što je, isprva u slobodno vrijeme, izrađivao drvene makete građevina i reljefe u različitim materijalima, šezdesetih godina počeo je crtati i slikati, u čemu ga je podržavao Krsto Hegedušić. Prvom samostalnom izložbom Bezimeni gradovi (Zagreb, 1967.) predstavio se kao umjetnik osebujna stil te se ubrzo proslavio prikazima “fantazmapolisa”, crtežima fantastičnih i imaginarnih arhitektonskih zdanja i gradskih veduta u tehnici tuša ili tinte na svili. Od početka 1970-ih, osim tuša, upotrebljavao je sve više i flomastere u boji, tempere i ulja te razne kombinirane tehnike. Osim veduta, radio je i slike u kojima se oblici gotovo rastvaraju u apstrakciju. Takve slike kritika je povezivala s automatizmom bilježenja podsvjesnog, ekspresivnošću i artbrutističkim tendencijama, a sam Jurak ih je nazivao “skrivačima”. Prema osobnom iskazu, inspiraciju za motive i stilistiku svojih djela našao je u snu, a izrazitu snovitost te simboliku nesvjesnog u njegovim djelima zapazili su i brojni kritičari. U načinu na koji Jurak koncipira prostor u svojim crtežima i slikama vidljivo je iskustvo rada s kazališnim kulisama: arhitektura je podijeljena u odjeljke viđene iz različitih očišta, nema jedinstvenog prostora ni jedinstvene perspektive. Radovi se odlikuju naglašenom mrežastom strukturom, često su naglašeno simetrični i zatvorene forme. Nerijetko kombinira duboke perspektivne prodore i plošno koncipiranje plohe/fasade, stvarajući tako zanimljive, ponekad dezorijentirajuće, prostorne efekte. Drago Jurak istaknuo se kao jedan od najznačajnijih crtača hrvatske naive.
Najvažnije samostalne izložbe:
1967. Galerija Vladimir Nazor, Zagreb
1971. Galerija Dubrava, Zagreb,
1971. Galerija izvorne umjetnosti, Zlatar
1973. Rim
1975. Dom boraca, Kumrovec
1979. Galerija izvorne umjetnosti, Zlatar
1980. Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb
1981. Galerija M, Den Haag
1983. Charlotte Galerie für naive Kunst, München
1984. Društveni centar boraca RV i omladine Zagreba, Zagreb
1989. Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb
2009. Galerija Mirko Virius, Zagreb
2010. Galerija izvorne umjetnosti, Zlatar
2015. Galerija naivne umjetnosti, Hlebine
2016. Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
2017. Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
