ZORAN ŠIMUNOVIĆ

Hommage prostoru – 11. 3. – 4. 4. 2019.

Hommage prostoru

poneke
meke sobe iz naših predgrađa
nikada nisu bile izvan svoje kuće,
nikada u gustoj šumi
nikada nisu pale u more
i smočile se
…
Dorta Jagić, Sobe iz predgrađa

Jedan se dom iz predgrađa uselio na kvadratna platna čistih boja i postao stalni postav novonastale naslikane galerije. Svakidašnji dekorativni i uporabni predmeti pozirali su slikaru Zoranu Šimunoviću u dekonstruiranju prostora njegova doma i istodobnom konstruiranju komadića njegovog likovnog univerzuma. Taj prostor, svojevrsni kabinet čuda u kojem obitava mladi bračni par istančanog ukusa, nije nalik popularnim urbanim stanovima koji prekopirani iz dizajnerskih žurnala postaju lišeni onoga što zovemo “duša prostora”. Jasno je – prostori sami po sebi jesu bez duše koja je svojstvena samo čovjeku. Međutim, čovjek ima moć u prostor razliti svoju dušu i tako ga zaraziti onim materijalnim što je izmodelirano kroz njegove ruke, a proizašlo je iz same duše.

Ne libe se tako Šimunovići u svoj životni prostor naslagati baby roze i plave mobilne police zaobljenih rubova i prepuniti ih knjigama, niti staviti “starinski” čipkani tabletić ispod pročišćenog lončića iz kojega raste kaktus; nije im strano na police s knjigama postaviti autić kultne Volkswagen “bube” ni jednostavnog konjića, suvenir vučedolske golubice i tik do nje gumenu patkicu što se proizvodila u Jugoplastici, omiljenoj igrački njihovog ljubimca Grete. I tako je svaki kutak personaliziran i nosi neku oznaku koja odaje pasioniranost nečim, uspomene iz djetinjstva, ali i neopterećeni, mladenački, a opet izbrušeni ukus skladnog para. Prostor se tog stana još dodatno umotao u Zoranove slike velikih dimenzija (1,5×1,5 m) kao i neke manje koje potpisuju različiti autori i prekrivaju sve zidove stana. Tako se on ogledava i ocrtava tamo u slikama koje poput “iskrivljenih” ogledala pružaju ponešto izvitopereni vizualni doživljaj samog prostora.

Na prvi pogled apstraktan, rukopis Zorana Šimunovića zapravo apsorbira apstrakciju u figuraciju. Radeći u prostoru svog doma on običnim, svakidašnjim predmetima na vrlo jednostavan i nepretenciozan način daje auru umjetničkog. Ti predmeti su važni jer su zaokupili umjetnikov um i njegovo stvaralaštvo, važni su jer su zabilježeni kao artefakti jednog postojanja. Igračke su postale opetovana opsesija na Šimunovićevim platnima: gumena patkica, drveni konjić za ljuljanje, ili onaj na kotačićima, roza nosorog koji neodoljivo podsjeća na “balonaste” figure Jeffa Koonsa, plišani medvjedići… Ponekad su dvodimenzionalni, katkad se kao spomenuti koonsovski motiv “napušu” do trodimenzionalnosti. Slikar se non-stop poigrava perspektivama plohe na kojoj radi. Negdje je namjerno krati, a negdje zadire u dubinu. Mjestimice suptilno ocrtava bridove prozirnih geometrijskih tijela koja su u prostoru slike razmještena bez nekog vidljivog reda baš kao i voće, bogata rođendanska torta i valovite linije. Vaze s linearno nacrtanim cvijećem ponekad se nespretno naginju pa znaju biti na rubu skliznuća s namještaja na koje su postavljene. Bilje se, u svim tonovima zelene, a ponegdje i plave, nježno izvija iz točke ukorijenjenosti prema nekom suncu koje obitava izvan granica slike. Omiljena lampa Artemida elegantno se postavila na okrugli stol kojem ne vidimo noge. Linijski i geometrijski motivi poput valovitih umnoženih pravaca, točkica i ptičica u paru, najčešće se ponavljaju iz slike u sliku povezujući pojedina djela u koherentan ciklus koji posve jednostavno i živopisno slavi prostor u kojemu se slikar kreće, postoji i stvara.

Zoranovi se motivi kreću prema sredini, ostavljajući gotovo uvijek rubove oslobođene detalja što kompozicije čini centripetalnima. Slojevi boje koji se slažu na pozadinski sloj prozračni su i lagani, ne talože se u teškim nanosima, dapače, površina im je mekano oblikovana što odgovara delikatnosti pastelnih boja koje Šimunović koristi. U svom ciklusu koji nastaje kao odgovor na materijalnost najbližih nam, kućnih i vrtnih predmeta, Šimunović je posve ušao u svijet figuracije koja istodobno teži zaposjesti čitavu površinu njegovih djela. Ta težnja u budućnosti bi mogla prerasti u stanoviti horror vacui.

Važnost je Šimunovićeva rada u njegovoj sklonosti istraživanju, u činjenici da ne podilazi naučenim zadatostima kao i u njegovom kreativnom nervu koji ne posustaje slikati.

Anita Ruso

Popis izloženih radova:
1. Hommage prostoru 1, 2018., ulje/platno, 150×150 cm
2. Hommage prostoru 2, 2018., ulje/platno, 150×150 cm
3. Hommage prostoru 3, 2018., ulje/platno, 150×150 cm
4. Hommage prostoru 4, 2018., ulje/platno, 150×150 cm
5. Hommage prostoru 5, 2018., ulje/platno, 150×150 cm
6. Hommage prostoru 6, 2018., ulje/platno, 150×150 cm
7. Hommage prostoru 7, 2019., ulje/platno, 150×150 cm
8. Hommage prostoru 8, 2019., ulje/platno, 150×150 cm
9. Hommage prostoru 9, 2019., ulje/platno, 150×150 cm

Zoran Šimunović rođen je 1984. godine u Vinkovcima. Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu 2008., a diplomirao 2013. godine, u klasi profesora Antuna Borisa Švaljeka. Dobitnik je Rektorove nagrade za najboljeg studenta u akademskoj 2010./2011. godini i prve nagrade za kratki film Book, Sony, Bosna i Hercegovina 2012. godine.

Samostalne izložbe:
2013. Galerija Kninskog muzeja
2014. Gradski muzej Vukovar, Galerija Oranžerija
2014. Muzej grada Iloka, Galerija umjetnina
2014. Gradski muzej Vinkovci, Galerija likovnih umjetnosti “Slavko Kopač”
2014. Zavičajni muzej Stjepan Gruber, Županja
2016. Lazareti, Dubrovnik
2017. Galerija Meraja, Vinkovci
2018. Zavičajni muzej Biograd na Moru
2019. Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

Skupne izložbe:
2009. 5. Biennale umjetnosti minijature Bosne i Hercegovine, Bosanski kulturni centar Tuzlanskog kantona, Tuzla
2010. Gradski muzej Vinkovci, Galerija likovnih umjetnosti “Slavko Kopač”
2011. Interbifep, Internacionalni biennalni festival portreta – crtež i grafika
2012. mostArt fest, Hrvatski dom herceg Stjepan Kosača, Umjetnička galerija kraljice Katarine Kosače, Mostar
2012. Zemaljski muzej, Sarajevo
2012. Crominute Požega, film Book
2013. Slavonski biennale, Gradski muzej Osijek
2014. Gradski muzej Vinkovci, Galerija likovnih umjetnosti “Slavko Kopač”

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros