SLAĐANA MATIĆ TRSTENJAK
Offline – 23. 9. – 10. 10. 2019.
Offline
U početku bijaše priroda. Ili Priroda, kako je komu bliže. Savršena, netaknuta i neporemećena ljudskim djelovanjem koje se ciklički destruktivno ponavlja kroz povijest. Čovjek na nju ne djeluje samo ekološkim zagađenjem, već i ratnim razaranjima. Takvo osobno i autentično iskustvo rata koje je proživjela u djetinjstvu slikarica Slađana Matić Trstenjak upisuje u bosanski pejzaž u dolini mjesta Žepče, kroz koje protječe rijeka Bosna, okruženog brdima i šumama. Iako je u početku predložak bio doslovni pejzaž, u njezinu se slikarstvu taj pejzaž po sjećanju brzo transformirao u tzv. slikarstvo s ključem i alegoriju ciklusa razaranja i obnavljanja života i prirode. Naslovom Offline sugerira se također otuđenost ljudi od matice Prirode i potreba da se kada god možemo isključimo iz virtualnog tehnološkog svijeta.
U svim svojim slikama koje stvara u kombiniranoj tehnici (akril, kreda, pastel, flomaster, kolaž), Slađana Matić Trstenjak egzistencijalnu, emotivnu i duhovnu traumu skriva u pejzaž, u kojemu se kriju arhetipski i alegorijski motivi poput teme šume. Jednako tako, prema naslovima njezinih slika može se odgonetnuti kako inzistiranje na atmosferskim prilikama, kiši i suncu, govori u prilog metafori “kako kroz kišu priroda i majka Zemlja plaču s neba na čovječanstvo”, a s druge strane – kiša ispire svu težinu, traume, bol i krv, pripremajući Zemlju za novo klijanje i novi život. To će zamijetiti i likovni kritičar Mario Berdič kada konstatira postupak slikarice gdje “oslikanim kolažiranim papirima usmjerenim okomito prema dolje i preko donjeg ruba platna, kao da se nabujala voda izlijeva po slikarskoj površini, izbacujući svo zlo i nečistoće svijeta”.
Kako smo samo došli do tako teških tema gledajući Slađanine na prvi pogled razigrane slike, u kojima autorica itekako inzistira na pastelnim bojama, plavim, ružičastim i žutim nijansama, koje nas mogu zavarati kako se u ovom slikarstvu itekako pojavljuje i dosta crne… a te crne formacije u slici se centralno nalaze poput nekog crnog grotla u kojemu nestaje sva Svjetlost ovoga svijeta i koja često guta antropomorfizirana stabla.
Naime, Slađana nije prva umjetnica u korpusu suvremenog slikarstva s naših prostora koja teške i traumatične emocije skriva iza naizgled spontanog, ludičkog, čak benignog dječjeg duktusa. Sjetimo se devedesetih godina, kada je u hrvatskom slikarstvu nekolicina značajnih umjetnika uvela tzv. dječji crtež koji nas je liječio od ratnih strahota. Upravo su Bane Milenković, Svjetlan Junaković i Saša Šekoranja inaugurirali kompleksni slikarski senzibilitet koji nas je liječio kroz poetiku dječjeg apstrahiranja svijeta jer neke je od naših najdubljih egzistencijalnih strahova bilo lakše prezentirati i maskirati na površini slike kroz tzv. ludičku negaciju i infantilnu regresiju. Uostalom, na početku geneze takvog slikarstva stoje Nives Kavurić Kurtović i Zlatko Keser, svatko sa svojom morfologijom. Ili, prisjetimo se slikarstva Pauline Jazvić i Dragane Nuić Vučković gdje se pod krinkom teme sretnog djetinjstva groteskno otvara naličje istoga. Zatim, Snježana Kodarić-Ivanković koja progovara o velikom ritualu obnavljanja prirode i života, u kojemu svaka vrsta biljke ili životinje ima svoje mjesto. U tom nizanju kontekstâ i bliskih morfologija, Slađana Matić Trstenjak otkriva nam pejzaže kojima apstraktna redukcija ne negira stvarnost i istinu, niti ih pozicionira prema nadrealnom.
Dakle, odabirom palete umjetnica želi premostiti i nadići duhovno opterećujući background motiva “emotivnog pejzaža” (Nina Jeza), vjerujući ne samo u cikličko obnavljanje prirode, već u zatvaranje i liječenje naših emotivnih i duhovnih ponora, rana i ožiljaka. Zato nakon kiše dolazi sunce, a crna šuma ipak nije metafora za trajno mjesto tame, pogibelji i carstva smrti iz kojega se ne možemo izvući. Šuma je na koncu u Slađaninim slikama označitelj pomanjkanja svjetlosti, za koju se umjetnica tako jasno zalaže.
Ako je kritika njezino slikarstvo pozicionirala prema egzistencijalnom spektru, gdje se očitava i ekspresivna gesta – što ponovno upućuje na tezu o slikarstvu kao emotivnoj i duhovnoj terapiji – u mnogim se slikama javlja iznimno važan motiv stabla, koji me asocijativno odvlači prema duhovnoj popudbini Oskara Hermana i Slobodana Vuličevića. Dobro nam je znana simbolika stabla, odnosno, drva kroz povijest i različite kulturološke, duhovne i religijske tradicije, no smatram kako je dovoljno zadržati se na motivu stabla kao simbolu stalnog obnavljanja i regeneracije (drvo života). Taj pozitivni vitalistički princip koji uvijek na kraju nezaustavljivo izvire iz tamnih trauma, zaokružen je u ovom slikarstvu nimalo banalno svjetlošću sunca i nebeskih sfera, rosom ružičastih jutara.
Iva Körbler
Popis izloženih radova:
1. Zeleno drvo, 2016., kombinirana tehnika/platno, 120×100 cm
2. Drveće i sunce, 2018., kombinirana tehnika/platno, 70×100 cm
3. Ležaj od suza, 2018., kombinirana tehnika/platno, 130×80 cm
4. Nebo i sunce, 2018., kombinirana tehnika/platno, 118×100 cm
5. Sunce i igra (Crveni oblak), 2018., kombinirana tehnika/platno, 130×80 cm
6. Šumsko sunce, 2018., kombinirana tehnika/platno, 175×100 cm
7. Bosanski neposjećeni snjegovi, 2019., kombinirana tehnika/platno, 120×100 cm
8. Drveće i ružičasta, 2019., kombinirana tehnika/platno, 120×100 cm
9. Kiše padaju, 2019., kombinirana tehnika/platno, 80×60 cm
10. Na rubu šume, 2019., kombinirana tehnika/platno, 100×80
11. Novi vrtovi, 2019., kombinirana tehnika/platno, 100×80 cm
12. Oblaci, drveće i ružičasta, 2019. kombinirana akrilik/platno, 100×100 cm
13. Ružičasta, 2019., kombinirana tehnika/platno, 69×50 cm
14. Ružičasta kiša, 2019., kombinirana tehnika/platno, 80×60 cm
15. Ružičasta livada, 2019., kombinirana tehnika/platno, 40×50 cm
16. Sunce, zagrij me (Bosna), 2019., kombinirana tehnika/platno, 120×100 cm
Slađana Matić Trstenjak rođena je 1985. godine u Doboju, Bosna i Hercegovina. Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu završila je 2004. godine. Magistrirala je u slikarskoj klasi profesora Antuna Borisa Švaljeka 2010. godine na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, Sveučilišta u Mostaru. Do sada je sudjelovala na više od devedeset skupnih izložbi: Narodni muzej Slovenije “Majski salon ZDSLU – Slika”, Ljubljana, Slovenija, 2019., Galerija Profeta, “Nepoznata blizina, slovensko suvremeno slikarstvo”, Budimpešta, Mađarska, 2018., Galerija ZDSLU, “Mladi autori u ZDSLU”, Ljubljana, Slovenija, 2018., Galerija Novi hram, “Kada riječi utihnu”, Sarajevo, BiH, 2018., Galerija Alkatraz, “Mikroplastika”, Ljubljana, Slovenija, 2018., Galerija Prsten, “Godišnja izložba članova HDLU”, Zagreb, Hrvatska, 2018. itd. Samostalno je izlagala na više od dvadeset izložbi: Galerija – Muzej Lendava/Sinagoga, Lendava, Slovenija, 2019., Galerija Hladilnica, Maribor, Slovenija, 2019., Galerija DLUM, Maribor, Slovenija, 2018., Galerija La Roggia, Pordenone, Italija, 2017., Galerijski centar Varaždin, Hrvatska, 2016., Galerija Ljerke Njerš, Žepče, BiH, 2016., Galerija Razvid, Zaprešić, Hrvatska, 2015., Galerija Zvonimir, Zagreb, Hrvatska 2014., Galerija Blaues Atelier, Graz, Austrija, 2014. itd. Autorica je vitraja Blažene Djevice Marije u filijalnoj crkvi svetog Josipa radnika, Žepče, BiH, 2016. Dobitnica je nagrada: Kulturoš 2018., Čakovec, Hrvatska, Nagrade Društva likovnih umjetnika Maribor 2016., Maribor, Slovenija, Nagrade 4. Ex tempore Eko Drava 2014., Maribor, Slovenija itd. Članica je: HDLU-a (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, 2016.), DLUM-a (Društvo likovnih umjetnika Maribor, 2013., potpredsjednica), ZDSLU-a (Savez društava likovnih umjetnika Slovenije, 2013.) i HKDM-a (Hrvatsko kulturno društvo Maribor, 2013., umjetnički vođa Likovne sekcije Milena Lah) i ULUBiH-a (Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, 2012.). Živi i stvara u Mariboru kao samozaposlena u kulturi Republike Slovenije.
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
