Izložba Tahira Mujičića u Galeriji Vladimir Filakovac
U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 24. veljače u 19 sati retrospektivna izložba TAHIRA MUJIČIĆA pod nazivom “Besposlen pop i…”. Izložba se može razgledati do 12. ožujka 2020., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan.
TAHIR MUJIČIĆ
Besposlen pop i… – 24. 2. – 12. 3. 2020.
TAHIROVO KARAKTERNO KAZALIŠTE FIGURA
Karikature, doslovno tisuće karikatura pjesnika, pripovjedača, dramatičara, redatelja, glumaca, pjevača, likovnjaka, sportaša, prijatelja i znanaca, celebrityja i anonimaca, groteskni crteži erotskih prizora i prizora iz književnih djela, predaje, pokatkad i povijesti ili takozvane svakidašnjice – nisu to uobičajene ilustracije, a nisu ni mišljeni da budu uokvireni tiskanim tekstom i ukoričeni – skice za lutke, kostimografske skice, scenografske skice, gotovo pa knjige snimanja animiranih filmova, izrađene lutke, uglavnom zijevalice, sve to i ponešto još sastavnice su, podjednako važne sastavnice, jednoga iznimno opsežnog i neobičnog likovnog opusa koji je nastao mimo aktualnih moda, trendova, struja, smjerova i škola, štoviše i mimo Škole, u području koje ne pripada ni amaterizmu ni profesionalizmu, ni umjetnosti ni obrtu, ni slikarstvu ni kazalištu, ni filmu ni stripu, a opet zadire u sva ta područja, svima im na ovaj ili onaj način pripada.
Riječ je, dakako, o opusu Tahira Mujičića, o njegovu sačuvanom dijelu – jer ne malen dio tog opusa, primjerice dojmljiv broj drvenih tanjura tehnički izrađenih u maniri hrvatskoga naivnog slikarstva, ali daleko od svake naivnosti i naive, izrazito kultiviranih, intelektualističkih, u ratnim je razaranjima uništen na lijevoj obali Kupe – iz kojega su za ovu prigodu izabrana primjerna ostvarenja. Suočen s njihovom raznovrsnošću i nekonvencionalnošću, čovjek se prvo zapita što ih, osim autorove mašte koja ih je zamislila i ruke koja ih je izradila, povezuje. Počnimo od naglašenog, upadljivog individualizma, od demonstrativnog neobaziranja na svaku vrstu diktata – estetičkih, ćudorednih, strukovnih, političkih, elitističkih jednako kao i populističkih, trendovskih i inih – od odbacivanja stereotipa i klišeja, od zanemarivanja bilo kakvih pravila, od nepristajanja na kompromise. Ako se nešto iz svih prikazanih ostvarenja na prvi pogled nameće, onda je to jaka nesklonost netom spomenutim stereotipima i klišejima koji vode u očekivano, predvidljivo, odmjereno, dotjerano, uredno i – dosadno, nezanimljivo, suhoparno, bezlično. Tahirov je potez nemiran, neodmjeren, pokatkad i nedotjeran, neuredan, ali tim više živ, zanimljiv, duhovit, punokrvan, osoban. Primjerice njegove kostimografske skice. Kazališni krojač na njima vjerojatno neće pronaći sve odgovore na pitanja o materijalu i kroju, ali će itekako dobro vidjeti karakter figure u koju glumca tim kostimom mora preobraziti.
Ovo pak, preobrazba živih ljudi i fikcionalnih likova u figure, i to figure s karakterom, druga je ključna značajka Tahirovih uradaka. Bez obzira na to o čemu je riječ, o karikaturama poznatih ličnosti iz raznoraznih sfera javnoga djelovanja, o crtežima književnih likova, o kostimografskim skicama što uvijek uključuju i jače ili slabije karikirane glumice i glumce koji će ih na pozornici odjenuti, o skicama likova za animirane filmove, o lutkama za dječje ili erotsko lutkarsko kazalište, Tahirova ruka ličnosti i likove preobražava u figure u kojih je izgled nerazdvojno povezan s karakterom. Crte lice i tijela ujedno su i karakterne crte. Tahira ni kao modeli ni kao likovne kreacije ne privlače pravilna i ljepuškasta te stoga prazna, bezizražajna lica i tijela. Privlače ga posebni, neponovljivi pojedinci, „oriđinali“ u svojem okruženju, likovi koji se nečim izdvajaju iz mase, koje nitko neće ocijeniti prosječnim, običnim. Model, stvarni ili fikcionalni, za Tahirovu figuru s karakterom može postati samo netko tko, da se pozovem na našu davnu Domagojadu, „jema forcu, jema stas, jema stav“. Netko tko na pozornici velikoga svjetskog kazališta nije član zbora ili statist, a pogotovo ne Kulissenschieber.
Dolazimo tako i do treće značajke koja povezuje raznovrsna djela Tahirove ruke, a ta je značajka glumišnost. Kao što i u glumačkom i u lutkarskom kazalištu režira prije svega kao likovnjak, tako crta, slika ili stvara kolaže kao redatelj. Svaka Tahirova karikatura, svaka njegova kostimografska skica, svaki lik iz erotske karikature ili skice za animirani film nosi u sebi nešto glumišno, ima određeni scenski potencijal. Svi bi se ti njegovi likovi mogli naći na sceni takozvanoga kazališta figura, karakternog kazališta figura jer njegove su figure, kako rekoh, redovito figure s karakterom, figure koje nešto i nekom znače a pritom i zrače svojim posebnim šarmom, šarmom najbližim šarmu jednoga Fernandela, jednoga Totòa, ili jednoga Groucha Marxa.
Boris Senker
“Obješenjaci” Tahira Mujičića
… A tek penjači, ili kako ih autor dvosmisleno zove “Obješenjacima”… Ali tek taj dio…
Taj je, zapravo serijal, ili ta saga, ili opus… nešto što je unutar Mujičićevih svjetova – svijet za sebe. Autentičan, autohton, autorski osebujan i originalan. Svijet koji, čini mi se, dosada na velikoj i bogatoj sceni hrvatske karikature još nije viđen.
Jer što je apsolutno autorstvo nego stvaranje novih svjetova?!? Sa svim elementima, jasno, nužnim da bi se oni i zvali – “svjetovima”! Od oblikovanog prostora u kojem postoje, preko običaja, filozofija, životnih ritmova i sve, baš sve do samih stanovnika koji ih napućuju! I nije li, zapravo, ponajveći kreator dvadesetog vijeka – Disney? Nije li on za sobom ostavio jedan (samo?!?) paralelni svijet u kojem postoji sve, ama baš sve, što i u onom, našem, realnom?!? (Štoviše, nije li zahvaljujući samo talentu posijao i zrnce sumnje u to “koji je svijet pravi i realni, a koji je onaj paralelni i izmišljeni”) I konačno, nije li inicirao i “postojanje i rađanje” novih i novih svjetova? Od onog s Asterixom do onog sa Štrumfovima, od onog s Indiana Jonesom do onog iz Ratova zvijezda, od onog jamesbondovskog do onog westerna?!?
U te nove svjetove upisao je i Tahir Mujičić svoje “Obješenjake”, koji kao da samo čekaju da ih netko prigrli i posvoji, te lansira u život.
Što to tako novo donose ti njegovi likovi i taj serijal?
Prvenstveno, to je filozofija koja nudi jednu od mogućnosti življenja u permanentnom ljudskom pohodu prema vrhu! Potom, svi ti njegovi alpinisti, penjači (pleasevci) nisu samo sportaši koji streme isključivo pobjedama, rekordima i medaljama, ili pak samo osobnom okršaju sa stijenom ili ponorom. Ni govora. Mujičić nam, naprotiv, umjesto atleta dovodi male obične i svakodnevne ljude. Junake koji su i neustrašivi i kukavice, i dobri i zločesti, i mudri i bedasti, ali koji nepokolebljivo tom opasnom stijenom života idu uspravno i uvis. Idu uporno i s mukom, i s radošću i sa suzom, i sa smijehom, svjesni usput i pogubne bolne mogućnosti pada, poraza, nesreće… Idu od samog podnožja (rođenje), idu u zastrašujući uspon (život), sve tamo do samog vrha (kraj tog istog života)…
A Mujičićeva litica je istovremeno čudesan vremenski prostor u kojem se događa sve, ama baš sve što i u realnom, banalnom ljudskom životu. Ona je životno poprište na kojemu se susreću muškarci i žene, prijatelji i neprijatelji, susjedi, kolege, junaci iz mašte… Na toj se stijeni živi i umire. Ona je jednostavno postojanje, trajanje i nestajanje. Ona je otpor koji poziva na mukotrpan rad i rat. Ona je tu da nas brani i čuva, ali i prijeti i napada… No, ti autorovi likovi su u njoj i na njoj, i usput žive živote baš kao i u realnom svijetu. Natječu se, zaljubljuju, zabavljaju, stvaraju, odmaraju, osvajaju… Traju.
I premda je ovdje riječ samo o serijalu karikatura, kojima je cilj proizvesti smijeh (Što nesumnjivo itekako uspješno i čine!), one su istovremeno jedna daleko suptilnija i ozbiljnija poruka… Jedna filozofija života, ili životna filozofija.
Za “Obješenjake” se ne bi moglo reći da samo žive… Jer…
Možda ih tamo negdje na vrhu čeka kraj kao i u onoj latinskoj poslovici “Abi in malum crucem” ili “Abi in crucem pi”.
No, ne padajte odmah u depresiju! I ne padajte (nikako) sa stijena!
Padnite svi kolektivno u jedan zdrav, optimističan i urnebesan životni smijeh!
Darka Glavan
Tahir Mujičić rođen je 1947. godine u Zagrebu. Počeo je crtati prije nego što je naučio hodati, govoriti, čitati i pisati. Poslije gimnazije bio je u dvojbi: na koju Akademiju? Kazališnu? (I na sveopće zadovoljstvo odustao je.) Ili… Likovnu? (I na opće narodno veselje, također je odustao.) I zato je diplomirao književnost (Na sveljudsku žalost i razočaranje.) Piše sve književne vrste i žanrove… Režirao je i kreirao lutke, kostime i scenu… Dobio više nagrada i zastupljen u više antologija. Živi i radi u Zagrebu i Starom Gradu na Hvaru.
fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros
